Ne daj krst svoj, Srbine, bez njega te nema!

Piše: Mihailo Medenica

Da li zaista ne vidimo, ili se, što je još gore, svojski trudimo da ne vidimo kako se nad svetom Srpskom pravoslavnom crkvom, suštinom našeg postojanja, nadvijaju jezici đavoljeg plamena namjereni da je satru zanavijek?!

Zaista je zadnji čas da ono saborno u nama nadvisi i nadvlada prizemno, pogano i lično, jer crkva zaista jeste suština našega postojanja!

Vjernih koliko i nevjernih, jer toliko puta napisah da kada i mi posumnjamo, ili ne vjerujemo u Gospoda, on ne sumnja u nas i vjeruje bezrezervno!

Vjerujućima ne treba objašnjavati, nevjerujućima, pak, objasnim da je i to što ne vjeruje opet Božija milost jer u pravoslavlju nema moranja niti straha od Gospoda, već čiste i pitke ljubavi koja nit goni, niti nadgornjava, no vazda tu, čeka, kad čovjek zaište pa se čitava raspe po njemu i svije koprenu smiraja, spokoja i blagosti meke koja se ne da opisati.

Zapravo, ništa lakše do opisati je: vjera Boga u čovjeka i vjera čovjeka u Boga, eto, toliko jednostavno a tako nasušno.

Valjda zato što je toliko jednostavno voljeti i biti voljen u crkvi vidimo gorostasa pod čije se skute vazda možemo priviti, no taj gorostas je jednako i nejaki, ranjeni ptić što vapije da ga sačuvamo od vrana i jastreba.

Danas su dani kada nam valja, možda kao nikada do sad, ponijeti i podnijeti i više negoli što možemo da podnesemo, jer crkva je za nas nosila i podnosila jada i muka od kojih bi i vaseljena nemoćno proplakala, ali sveta Srpska pravoslavna crkva nije!

Za svakoga od nas je postradala i vaskrsla, nebrojeno puta, ćutke, krijući gdje krvari i gdje rasporenu drob raspećima vida.

Ne traži Gospod da dokazujemo ljubav njemu, no ljubav sebi.

Ne ište da branimo oltare u bogomoljama već bogomolje u sebi, oltare u bližnjima, liturgije u precima i pričešća u potomcima.

Ne moli nas crkva no se moli za nas, a ovo su dani kad nam se valja pomoliti da budemo dostojni vjere svoje, grobova i kolijevki svojih, krsta što blagosloveno nosimo – pa saborno stati na među vjekova prošlih i budućih!

Među na koju je udarila svakojaka ološ!

Ovdašnja, vlastodržna i vlastoželja!

Milogorska đavolja nakot!

Bjelosvetski jahači apokalipse, svi ko jedan!

Znaju ono što mi zaboravljamo – iskopaj Srbinu oči, vidjeće i dalje i jasnije i bez njih, ništa mu ne možeš, ali satri Srbinu crkvu – ništa očinjim vidom više vidjeti neće!

Vjerujući i nevjerujući jednako, jer Boga oba dozivaju…

A, vi, braćo i sestre, što ćete podsmješljivo čitati ovo slova vajkajući se gdje nedostojni patrijarh i raskomoćene vladike nisu vrijedne pružene ruke – griješite!

Niti su oni crkva, niti mislim na njim, grešno je to, ovozemno i smrtno jednako kao svako od nas…

Crkva je to gdje u treptaju voštanica poznam prađedove…

Gdje u lahoru tamjana čujem praunučad…

Gdje se u liturgiji okumim s najboljim u sebi…

Gdje se ona milost i ljubav raspu ko pahuljice kad ih vjetar potjera s grana pa osjetiš, znaš, možeš ponijeti krst veći i teži od dva života, a ko pero lak…

Nije suština života traganje za suštinom već čuvanje suštine da ne bi uludo proživio jalovo tragajući za njom.

Nije crkva tek kamen o koji ćemo se potprijeti kad vjetrovi udare, već i kamen koji ćemo poduprti kad zlo udari o temelje!

Sumnjajte u Gospoda samo ako ga nikad potražili niste…

Ako ste ga potražili – vidjećete da od nikada nije posumnjao u vas!

Dani su kada će zli vjetrovi udariti o raspeća, no što budu teža to ćemo ih lakše nositi – vjerujemo li u Gospoda samo djelić koliko on veruje u nas…