Ne bi ni francuska željeznica preživjela „željezničare“ iz Rožaja

Tekst pripremila: NVO Centar za željeznička istraživanja 

Ne bi ni čuvena TGV – francuska željeznica, kada bi je uzeli pod svoje naši „kadrovi“, izdržala ovo što uz nesnosnu škripu proćerdanih miliona i nikad istraženih i do sudskog epiloga dovedenih afera, posljednje tri decenije podnosi crnogorska. Danas, zahvaljujući takvom gazdovanju, ona više liči na neki zarđali industrijski muzej, nego na modernu transportnu kompaniju.

Smjenjivali su se, za zemana DPS-a, razni Parače, Gomilanovići, Franovići i vječiti Nuhodžići, uzimali milionske otpremnine, plate nalik Verici Maraš, dobijali i proširivali stanove, zapošljavali djecu, braću članove porodice i partije i iza sebe ostvaljali pustoš. I niko do danas nije odgovorao nizašta. Za tolika nepočinstava nije kažnjen niko, nijednim danom robije, niti jednim evrom kazne.

Valjda poučeni tim iskustvom, da tu niko nikada nije odgovarao, posebno ako je rabotao u ime partije i još ako se busao u tekovine referenduma i borbu za državu, i naslednici narečenih Parača, Gomilanovića, Franovića i vječitih Nuhodžića, današnji Mucevići, Kalači, Grbovići i ini su nastavili istim tragom . Ovi potonji su na novac jednako osjetljivi kao i njihovi prethodnici, ali su za familiju, rođake i partiju još mekšeg srca pa je danas Rožaje zasigurno prva varošica u Evropi po broju „željezničara“, kada je riječ o mjestima koja nemaju željezničku stanicu. U balkanskim okvirima Rožajama, u ovom smislu, ne može parirati ni Kladovo na Dunavu, mjesto koje je jedinstveno po tome što ima dvije željezničke stanice.
Iz mnoštva primjera koji govore da bi jedno neveliko specijalizovano – „željezničko“ tužilaštvo, koje bi ispitalo sve bestijalnosti u željeznici od Paračinih milionskih otpremnina, preko Franovićevog farbanja željeznice, Nuhodžićevog dvodecenijskog kabadahijskog gazdovanja, do rožajske ere, imalo dovoljno posla, izdvojićemo samo dva primjera. Jedan pojedinačni i jedan opšti.

I Muradif se skućio u Podgorici

Prvi se odnosi na doskorašnjeg izvršnog direktora teretnog željezničkog saobraćaja – Montekarga Muradifa Grbovića koji je kao „kadar“ Bošnjačke stranke sredinom 2017. doveden na čelo te kompanije. Iako je teretni saobraćaj jedini isplativi dio željeznice, ova kompanija godinama knjiži milionske gubitke. To nipošto nije smetalo Muradifu da prošle godine, kako su objavili mediji, kompaniju zaduži 200.000 eura za rješavanje stambenih problema određenog broja zaposlenih. Pride još 120.000 eura za skromno rješenje svog stambenog pitanja. Što reče nedavno u medijima jedan njegov zemljak i partijski jaran, pravdajući svoj imovinski karton, – uzalud ti stanovi koje imaš ako jedan nije u Podgorici.
Drugi primjer se odnosi na Željeznički prevoz.
Tamo do danas vedri i oblači Eldin Mucević, još jedan „ekspert“ za željeznicu. Tamo škipe i točkovi i propisi ali to ne smeta da se tamo godinama unazad, posebno prošle, pravi cirkus od partijskog zapošljavanja do davanja otpremnina.

Da bi se izmišljala nova pogodna radna mjesta za rođake i partijske vojnike za poseljednje dvije godine, kažu naši izvori iz kompanije kojoj je na čelu odbora direktora Mucević, dvadesetak je puta mijenjan pravilinik o sistematizaciji radnih mjesta.
Za posljednje tri godine u Željezničkom prevozu je isplaćena 21 otpremnina u ukupnom iznosu od 127,375 eura. I to ne bi bilo toliki problem, urkos milionskim gubicima kompanije, da je kako bi bilo regularno za toliki broj smanjen broj radnih mesta i da su otrpremnine dobijali zaslužni željezničari. Naprotiv. Ovdje su na mjesta koja su upražnjena davanjem otpremnina dovođeni drugi ljudi gotovo bez izuzetka po partijskom ključu, a otpremnine su dobijali i zaposleni koji su praktično tu tek odradili priparvanički.
Ilustracije radi dva slikovita primjera.
Praktično pred penziju ispratili su iz ŽPCG i dali joj otpremninu Danojli Kovač, dugogodišnjem poslovnom sekretaru društva, koja je čitav radni vijek provela u željeznici i imala ozbiljan ugled. Umjesto da je time to mjesto ukinuto Mucević i njegova desna ruka izvršni direktor kompanije Nenad Babić, na to mjesto dovode partijskog vojnika DPS Micu Pejović koja je, uoči avgustovskih izbora kabinet izvršnog direktora pretvorila u partijsku ćeliju za skupljanje potpisa podrške DPS-u. Pomenuti Babić je uprkos prošlogodišnjem skandalu, kada je na službenoj vajber grupi svojoj saradnici na informaciju o problemu sa kvarom voza odvovorio seksističkom porukom (koja je dospjela u javnost), i danas na čelu ove kompanije.

Itani i otpremnina i novi posao a Mici da skuplja potpise za DPS

Kada je riječ o otpremninama „pripravnicima“ najslikovitiji je slučaj mlađane Itane Maraš koja je u ŽPCG radila oko dvije godine i uz prijateljsku urgenciju predsjednika odbora direktora Mucevića dobila je otpremninu od 7.000 eura. Da li je neko „zaboravio“ da u njenom rješenju o prestanku radnog odnosa naglasi da narednih pet godina ne može dobiti posao u javnom sektoru, ili je ona u partijskom zanosu zaboravila na zakon, bilo kako bilo, Itana se nekoliko meseci poslije uzimanja otpremnine u ŽPCG, po partijskoj liniji zaposlila u JP „Čistoća“.

Ima tu još pregršt primjera do pucanja rastezljivog tumačenja zakona i propisa i pitanja koji je pravnik stavljao potpis na takve odluke, šta je činila sekretar društva Ljubica Marković.
Uz Montekargo i Željeznički prevoz i treći dio sistema željeznice – Željeznička infrastruktura, imao je berićeta da ga posljednjih godina vodi „željezničar“ iz Rožaja Safet Kalač. To kako je Kalač isplaćivao otpremnine onima koji su trebali da idu u penziju, dijelio nepovratne „kredite“ sardnicima i zapošljavao porodicu i partijske vojnike već isputuje državno tužilaštvo.
Da ne bi neko pomislio da autor ima nešto protiv Rožaja i Rožajaca samo jedna napomena – ista bi priča bila za Kotorane kada bi krenuli masovno da kadriraju u drvnoj industriji ili ski centrima.

Na posljetku, da čitaocu ne ostane nejasno zašto se uz pomen Nuhodžića oba puta kaže vječiti. On je decenijama unazad siva eminencija ovdašnje željeznice. Njom je uravljao iz sjenke i posljednjih par godina kada je zvanično bio zapošljen na drugom mjestu. Svakako da bi lakše držao konce u željeznici, jer bi ponešto pipavo moglo iskliznuti iz šina, Rešad je ostavio dvije sigurne – porodične spone sa kompanijom. Njegov rođeni brat Sadžid Nuhodžić je pomoćnik izvršnog direktora, a sestrić Aleksandar Smolović je menadžer za ljudske resurse, inače politikolog po struci. Što će reći da bi se uz dobru volju na našoj željeznici našlo dobro mjesto i za farmaceuta.

P.S. Ima tu, kažu, i neki slupani službeni merces kada su burazeri išli u kasne sate u zavičaj, o našem trošku. Ali su se zagubile tablice.
P.P.S. Ima tu i jedan kondukter, kažu, sa fakultetskom diplomom, koji neće da šefuje nego mu ljepše da naplaćuje karte. Merak mu da se vozi, šta li?