NATO, NATO i EU, NATO ili EU?“ – pitanje koje se uporno nameće Crnoj Gori

Ambasador Njemačke Pius Fišer za „Vijesti“ 13.03.2014 nam otkriva mnoge kuriozitete i to samo u par rečenica:

On rekao da se iz stava članova Vlade može zaključiti da je učlanjenje u NATO najvažniji cilj Vlade, ali i da “možda određeni političari unutra DPS-a nisu dovoljno ubijeđeni da je to pravi izbor za Crnu Goru”.

“Jasno je da su za NATO DPS, SDP, Pozitivna i PzP, SNP je možda podijeljena, neki privatno kažu da su za. Ta pratija nema jasnu liniju. Dakle, većina partija i dvije trećine poslanika je za NATO, ali ako pitate ljude na ulici, onda je podrška mnogo manja. To pokazuje da postoji jaz između parlamenta i glasačkog tijela”.

Ovakvi pritisci i traženje odgovora od strane velikih sila u odnosu na male zemlje kao što je Crna Gora su uvijek bili osnovno i glavni izazov za suverenost ili podaništvo malih (formalno i neformalno).

Pitanja iz naslova se moraju očekivati kao osnovna i strateška za svaku zemlju, region, nacionalnu zajednicu..koje imaju ambiciju državne samostalnosti u odnosu na neku širu zajdnicu kojoj su (odnosno, kojoj) pripadaju. To državnici, ako takve figure imaju male zemlje, znaju za razliku od mediokritetskih političkih profitera, koji se dikatatorski nameću kao vođe u državnu samostalnost malih zemalja.

Višejezična, a nacionalno slobodarski jedinstvena Švajcarska je svoju neutralnu samostalnost strpljivo gradila od 16 vijeka da bi je na Berlinskom Kongresu u 18 vijeku konačno i formalno ovjerila.

Prvenstvena politička platforma boraca za crnogorsku nezavisnost i državnu samostalnost je morala biti jasno definisana od samog početka te zamišljene ambicije odgovorima na pitanja iz naslova jer svako sa malo „soli u mozgu“ morao je znati da su to strateška pitanja koja se odmah nametnu čim zakoračite na putu državne samostalnosti! Očigledno je da u Crnoj Gori nismo imali takvog državnika(e) i trčalo se u samostalnost hvatajući se za svakog ko je u tom trenutku davao podršku (a bilo ih je malo) dok je sve vrijeme protivnik bila EU, do sumnjivog naglog preokreta 2006 i to, skoro bukvalno, preko noći, uz, s pameti sišavšu, uslovljenu biračku granicu 55%!?

Sada, kada se ta strateška pitanja za Crnu Goru počinju ultimativno postavljati bez odlaganja, sve se političke formacije (po i opo- zicione orjentacije) nalaze u „nebranom grožđu“, podjenako nespremne, nesigurne i bez izgrađenog stava strateške platforme i „road map“ (političko-ekonomske mape tog puta) i to sa,posljedično, nespremnim članstvom i glasačima uopšte, raštrkanog i kolebljivog stava.

Mogao je narod Crne Gore od sada imati izgrađeno jasno javno mnijenje po svim tim strateškim pitanjima da je Crna Gora bar imala demokratiju i slobodu mišljenja i bez haosa u nespremnim paralamentarnim političkim glavama. Da je Đukanović sebi mogao dozvoliti demokratiju u Crnoj Gori (onemogućen sumnjivom prošlošću i ličnim savezima) bio bi već time državnik iako nije imao jasne odgovore na pitanje geo-političkog smještaja ove zemlje!
Narod bi do sada već imao jasan odgovor umjesto njega i on bi se hladno mogao staviti iza većinskog građanskog opredjeljenja i glatko ga braniti izraženom demokratskom voljom, kao što to radi švajcarska vlada čiji se svaki pojedinačni stav ili potez može referendumski u svakom trenutku provjeriti pokretanjem takozvanog fakultativnog referenduma ostavljenog volji pokretanja svakom švajcarskom pojedinom građaninu! To je ta takozvana direktna demokratija u maksimalno mogućem obliku koja bi ambasadora njemačke Fišera ućutkala u stavu izrečenom u tv „Vijesti“.

Komentarišući Đukanovićevu tezu o “parlamentarnoj diktaturi”. Fišer je kazao da “parlament uvijek predstavlja suverenu vlast i može da vrši takvu vrstu dikatature”.

E PA, GOSPODINE FIŠERU SA TAKVOM PRIČOM NE BI STE MOGLI MAHATI U ŠVAJCARSKOJ, JER JE TAMO REFERENDUM „DIKTATOR“!

Što možemo zaključiti? Većina vlasti o opozicije u Skupštini Crne Gore, kaže ambasador Fišer, jeste za NATO ali narod uglavnom nije pa zato treba stvar i bez naroda rješiti u parlamentu ili, po lakom i oprobanom načinu, prevrnuti časkom ovdašnje javno mnijenje koje nema svoje slobodne medijske i druge debatne „hramove“ u kojima se kristališu ukrštena mišljenja.

Uz svu ovu realtivnu „glavobolju“ (relativnu, jer se ovaj siromašni i raznim krizama stješnjeni narod da lako namamiti da „jede iz svake ruke“ koje mu ponudi bilo kakvu mrvicu preživljavanja), pred Crnom Gorom stoje i podizbori kome se „carstvu prikloniti“? EU (ili njen veći dio) vam kaže „Haj’te u NATO“ ali ne potpisujte amrički „imunitet“ od zakona a SAD, preko NATOA vam poručuje „Mi smo nedodirljivi i hoćemo to napismeno!“! Takvih neizbježnih prinudnih strateških „podizbora“ ima još ali Crna Gora nema odgovor jer nema državnika, nema demokratiju, slobodne (profesionalne) medije niti medijsku slobodu različitih uređivačkih pravaca (platformi), odnosno bilo kakvu masovnu tribinu niti tribune za formiranje javnog mnijenja…

Sva ova NEIMAŠTINA se plaća kad-tad različitim monetama a uvijek na štetu naroda i NEZRELE države!