Natalija V. Lukin: Njegoš najveća znamenitost Crne Gore

Povodom Dana Njegoševih Natalijom Vladimirovnom Lukinom, balkanologom iz Moskve dala je intervju za Svetigoru, u oviru kojeg je govorila o vezama Petra Drugog Petrovića Njegoša i Rusije.

Kakve su bile veze vladike Rada s Rusijom?

Može se reći da je vladika bio vezan s Rusijom od samog početka svoje vladavine. Na svom položaju Petar Drugi Petrović Njegoš se suočio sa poteškoćama – anarhijom u zemlji, neprijateljskim susjedima, političkim protivnicima. I radi uspostavljanja reda Petar Drugi je zatražio pomoć od Crnogoraca koji su živjeli u Rusiji, Ivana Vukotića i njegovog rođaka Mateja Vučićevića. Oni su blisko sarađivali s vladikom, nudili ruskoj vladi razne projekte u cilju širenja teritorije Crne Gore i njene modernizacije pod pokroviteljstvom Rusije.

Godine 1831. s dolaskom iz Rusije I. Vukotića i M. Vučićeviča situacija u sferi državne uprave pretrpjela je radikalne izmjene. U Crnoj Gori je uspostavljen najviši sudsko-administrativni organ – Senat, na čijem čelu je bio I. Vukotić, a M. Vučićević je postao vice-predsjednik. Nakon uspostavljanja Senata uspostavljena je garda (neka vrsta vojno-policijske službe), a započele su i reforme u oblasti zakonodavstva.

Međutim, Petru Drugom je bio potreban novac i spoljna podrška za nastavak njegovog reformskog rada. Vladika je odlučio da pođe u Rusiju, gdje mu je, pored ostalog predstojalo rukopolaganje u čin episkopa. Pritom on se nadao da će ruska pomoć, pored ostalog i finansijska, ojačati njegovu vlast u zemlji, pošto su njegovi poraženi politički rivali iza sebe ostavili pristalice.

U avgustu 1833 g. Petra Drugi je stigao u Peterburg, gdje su u zvaničnim krugovima očekivali njegov dolazak. Nikolaj Prvi i Sinod složili su se da on bude rukopoložen u episkopa, bez obzira na mladost. Tada je imao dvadeset godina. Međutim, pošto je u tom periodu Rusija bila zainteresovana za mir kako sa osmanskom Portom tako i s Austrijom, zahtjev vladike za službeno pokroviteljstvo Crne Gore bio je neizvodljiv, ali je ruski izaslanik u Carigradu, Butenjev, branio interese Crnogoraca pred osmanskom vladom u bilo kojoj prilici, ponekad i na svoju štetu. Pomagao je i ličnim sredstvima.

Iz Rusije je vladika donio ne samo riječi podrške za svoj narod i politiku koju je vodio u zemlji, već i knjige, bogoslužbene utvari, i čak štampariju. Pored toga, Petru Drugom je uplaćena subvencija za razvoj kulture i obrazovanja i za siromašne.

Sredstva koja je dobio u Rusiji iskorišćena su za izgradnju škola, za štampariju i takođe za stvaranje državnog aparata. Međutim, 1834. godine odnosi vladike s I. Vukotićem i M. Vučićevičem zbog pokušaja formiranja alternativnog centra vlasti, veoma su se pogoršali, i Njegoš je Vukotića i Vučićevića vratio u Rusiju.

Vukotić je i po povratku klevetao Petra Drugog i njegove poduhvate, uvjeravajući rusko rukovodstvo u pogrešnost Njegoševe politike, tražio da se ne vjeruje informacijama dobijenim od njega, tvrdio da porodica Petrović Njegoš ne uživa podršku u narodu i tako dalje.

Pošto vladičina molba o slanju u Crnu Goru ruskog predstavnika, koji je trebalo da vidi šta se dešava, nije bila ispunjena, to je  Njegoš odlučio da sam krene u Sankt Peterburg, objasni situaciju i dobije podršku za svoje planove.

Međutim, u Peterburgu su smatrali da je Njegoševa posjeta nepoželjna, pošto je njegov dolazak mogao iskomplikovati odnose s Portom, koja je bila osjetljiva na bilo koji rusko-crnogorski kontakt, posebno na tako visokom nivou.

Petar Drugi je u Beču saznao da ne žele njegovu posjetu, ali nije htio da se vrati nazad, već je odlučio da krene u Francusku koja je podržavala antiruska raspoloženja na Balkanu. Bojazan da će se Vladika početi oslanjati na pomoć zapadnih država, a ne Rusije, prisilila je rusku diplomatiju da promijeni planove i izda Petru Drugom dozvolu za ulazak u Rusiju.

Međutim, njegove muke se nisu tu završile. Vukotićeva kleveta je odigrala svoju ulogu, i vladika je po nalogu cara Nikolaja Prvog u februaru  1837. bio prinuđen da se zadrži u Pskovu, «dok se tama ne razvije i istina ne izađe na vidjelo». Istraga je pokazala potpunu nevinost vladike i nakon mjesec i po on je bio u Peterburgu, gdje ga je primio car Nikolaj. Poslije prijema Njegoš je ne samo dobio podršku za svoju reformatorsku djelatnost unutar zemlje nego i dodatnu novčanu  subvenciju.

Međutim, prije svega Peterburg je morao da shvati situaciju u Crnoj Gori , njenih unutrašnjih i spoljašnjih problema, kako bi zatim sprovodio svoju politiku imajući u vidu crnogorsku stvarnost.

Tome su doprinijela putovanja u Crnu Goru dvojice emisara (izaslanika) Jakova Nikolajeviča Ozereckovskog (1837) i Jegora Petroviča Kovaljevskog (1838). Misija J. N. Ozereckovskog dala je mogućnost da se Peterburg konačno ubijedi da su optužbe izrečene na račun Petra Drugog bez osnova, da se shvati da je njegova državna djelatnost korisna za Crnu Goru i da se ne razilazi s interesima Rusije na Balkanu.

Kapetan korpusa rudarskih inženjera Jegor Kovaljevski, koji je na Cetinje stigao u maju 1838. godine radi geoloških istraživanja, bio je  uključen u rješavanje velikog vojnog sukoba između Crnogoraca i Austrijanca.

Procrnogorska pozicija Kovaljevskog izazvala je žestoko neprijateljstvo austrijskih vlasti. Ruska vlada nije mogla pred austrijskim dvorom da opravda akcije Kovaljevskog. Međutim, kada se on vratio u Rusiju i bio udostojen audijencije kod cara, car Nikolaj Prvi je nekoliko puta zahvalio Kovaljevskim za njegovo ponašanje u Crnoj Gori.

Ratni sukob između Crnogoraca i austrijskih podanika ubrzao je razgraničenje. U Peterburgu su takođe bili zainteresovani za definisanje austro-crnogorskih granica, normalizaciju odnosa dviju zemalja.

Zato radi učešće u radu austro-crnogorske komisije 1839–1840. poslat je diplomata Konstantin Vladimirovič Čevkin. Blagodareći njegovoj djelatnosti austrijska vlada se usaglasila za isplatu novčane kompenzacije  Crnogorcima za ustupanje zemlje, a takođe i skinula ograničenja na prodaju municije, što je bilo veoma važno za Crnu Goru.

Pritom svi ruski emisari su se  iskreno oduševljavali vladikom i nastavljali da održavaju s njim odnose i pošto im je rok boravka u Crnoj Gori istekao.

Ruski slovenofili koji su 40-ih godina 19. vijeka posjetili Crnu Goru – P. I. Prejs, I. I. Sreznjevski, F. V. Čižov, A. N. Popov, u jednom glasu su govorili da je Peter Drugi – najveća znamenitost zemlje. Jednom riječju, sve Ruse je obarao njegov šarm!

Koliko su važne veze Njegoša s Rusijom i za jedan i za drugi narod i uopšte za slovenstvo?

Mislim da su te veze veoma važne i potrebne oboma narodima, kontakti obogaćuju sami po sebi, a u slučaju  s Njegošem – za Rusiju to je još i bila mogućnost upoznavanja s čovjekom koji je ličio na antičke junake: on  je bio i genijalni pjesnik i filosof, i prosvjetitelj, i hrabri vojnik, i vješt diplomata i zakonodavac, i, što je najvažnije, sve mu je podjednako dobro išlo.

A za Crnu Goru – Njegoš je bio ne samo jedan od posrednika ruske kulture i zahvaljujući, pored ostalog ruskim resursima, mogao je sprovoditi modernizaciju zemlje u svim oblastima.

Vladika je čitavog života nosio riječi riječi svog strica Svetog Petra Cetinjskog «Čuvaj se Boga i drži se Rusije»…  Da li su isključivo te riječi uticale na Njegošev odnos prema Rusiji?

Mislim da je na političku djelatnost vladike uticala prije svega sadašnjost umjesto prošlosti, i u tom momentu su se interesi Rusije i Crne Gore poklapali i može se reći da Rusija tada nije bila jedini mogući saveznik Crne Gore.

Još 1835. godine vladici je došao britanski konzul u Novom Pazaru i predložio mu da se okrene od ruske orijentacije i da traži pokroviteljstvo u Engleskoj i Francuskoj, predlažući mu pritom i svoju pomoć. Njegoš je taj predlog odbio i to dvaput.

Vladika je dva puta bio u Rusiji. Kako su ta putovanja opisana u  ruskim arhivima?

U ruskim arhivima materijali su razni, počev od dokumenata čisto birotkratskog karaktera, na primjer, da vladiku treba dočekati toga i toga datuma, da ga imperator očekuje u to i to vrijeme, sve do toga da je vladici prilikom posjete dvorca potrebno bilo obezbijediti dobru pratnju, do izvještaja o tome gdje je gost smješten, da li mu je tamo udobno, s kim ima susrete i slično.

Međutim, veliko interesovanje predstavljaju Gagićevi izvještaji o događajima u Crnoj Gori, pisma samog Njegoša ruskim vlastima i izveštaji o razgovorima ruskih izaslanika s njim, što je u mnogome pomoglo da se uklone optužbe koje su lažno pokrenuli njegovi politički protivnici.

Veliki dio dokumenata čuva se u arhivu spoljne politike Ruske imperije, dio – u Državnom arhivu Ruske Federacije. Neki dokumenti su bili publikovani u zborniku «Petar Drugi Petrović Njegoš i Rusija», koji je pripremio Institut Ruske akademije nauka, kao i Crnogorski institut istorije.

Koliko je Jeremija Gagić, ruski konzul u Dubrovniku, doprinio dobrom ugledu vladike u Rusiji?

Odnosi između vice-konzula Gagića i vladike bili su složeni, što se u mnogome objašnjavalo ne samo različitim životnim iskustvom, nego i situacijom u kojoj su oni nalazili.

Ako je Njegoš morao da odgovara pred Bogom i svojim narodom, Gagić je bio prinuđen da odgovara za svoje radnje ne samo pred imperatorom, nego i pred višim činovnicima iz Ministarstva inostranih poslova, koji su često dvosmisleno gledali na manifestaciju svake aktivnosti koju nisu odobrili, strahujući da će pokvariti odnose sa drugim zemljama, u ovom slučaju s Portom i Austrijom.

Osim toga, nalazeći se u Dubrovniku (Raguzi), Gagić nije mogao da vidi situaciju svojim očima, zato je bio prinuđen da dobija informacije iz različitih izvora, u tom slučaju i od onih ljudi koji su bili neprijateljski nastrojeni prema Njegošu.

Međutim, uprkos činjenici da su vice-konzul i vladika različito gledali na mnoge događaje, na primjer, u konfliktu vladike sa guvernadurom Radonjićem, Gagić je podržao mitropolitove protivnike, ali nikada nije krivio situaciju u skladu sa svojom pristrasnošću, i, posjetivši Crnu Goru, u svojim izveštajima u Sankt Peterburgu pisao je o Njegoševom autoritetu u narodu i o njegovoj sposobnosti da uvede red u zemlji, što je bilo veoma dragocjeno u tom momentu kada je vladičin politički protivnik Vukotić podigao falsifikovane optužbe ne samo zbog lošeg upravljanja Crnom Gorom, već i zbog nemarnosti prema crkvenoj imovini.

Za Ministarstvo inostranih poslova, upravo informacije koje su dobili od Gagića omogućile su da se uvjere  u to da su optužbe neosnovane.

Znamo da je vladika iz Rusije u Crnu Goru, osim knjiga, donio  i štampariju i doveo ruskog štampara … a da li je on, osim dobrog imena, ostavio nešto u Rusiji?

Nažalost, nisam našla nikakve tačne informacije o tome da je vladika u Rusiji ostavio nešto materijalno, ali može se pretpostaviti da je on doprinio da se u u Peterburgu  nađu muška i ženska crnogorska narodna nošnja… Njih je u Peterburg donio Jakov Nikolajevič Ozereckovski, koji je posjetio Crnu Goru po zadatku Nikolaja I, formalno da bi provjerio kako se upravo koriste sredstva koja se dobijaju od Rusije, ali zapravo da sakupi tačne informacije o Crnoj Gori, i o austrijskim Slovenima.

Tako da su da  su te nošnje izabrane uz znanje Petra Drugog, a najvjerovatnije uz njegovu pomoć, jer se vladika sprijateljio s ruskim izaslanikom. Uostalom, nošnje su u početku čuvane u carskoj rezidenciji, a zatim su predate muzeju u   Kunstkameru u Sankt Peterburgu, gdje se i sada mogu vidjeti.

S kim se Njegoš sastajao u Rusiji, koja mjesta je obišao?

Poznato je  skim se sastajao, pogotovu što su njegov prvi dolazak u Rusiju 1833. godine s nestrpljenjem očekivali. Vladika se sreo s imperatorom Nikolajem I, i o tome susretu u prestonici se i do danas sačuvala anegdota: kada je Petar II Njegoš ušao, Nikolaj I, budući veoma visokog rasta, vidjevši ga, iznenađeno je uzviknuo: «O, Vi ste viši od mene!». Vladika je pribrano odgovorio: «Samo je Bog viši od ruskog cara!»

Njegoš je u prestonici boravio nekoliko mjeseci. Prijem koji je ukazan crnogorskom vladici prevazišao je sva očekivanja. Veliku pažnju su mu poklonili petrogradski velikodostojnici.

Izvor: Svetigora, Mitrpolija