Nasamareni

Piše: Milutin Mićović

Milovanje se ne ostavlja lako. Zašto bismo ostavljali milovanje ako ga možemo imati? Treba samo uporediti život s milovanjem, i bez milovanja. I vidjeti veliku razliku, vidjeti dva svijeta, vidjeti nebo i zemlju.

Svuda u svijetu milovanje je vezano samo za ljubav, nježnost, emocionalnu estetiku, a u Crnoj Gori milovanje je vezano još i za pragmatiku. Kad se u Crnoj Gori razmišlja, ili govori o milovanju, nikad ne znaš tačno na što se misli. Kad je to erotika, a kad politika?! Jer, faktički, i ontološki, u milovanju uvijek može biti i nekih primjesa pragmatike i politike. Manje ili više. Privatne ili javne. Jer radi se o utkanim namjerama, o nijansama i suptilnoj osjećanosti. O semantičkom udvajanju i polisemičnosti. Nikad kraja. Prosto, milujući dodir može biti izvor nepojamnih čuda. Taj dodir se ne može transponovati u neki intelektualni ili saznajni proizvod. On ostaje iza, kao podzemni izvor, kome se ne mogu dogledati moći i mogućnosti.

Ali, kažem u Crnoj Gori je sve malo drugačije. Treba biti oprezan i kad se radi o milovanju. Nema opuštanja u crnogorskom milovanju. Jer ono, kao što smo vidjeli, začas može da pređe u zajahivanje i jahanje, i u nešto treće, i, grđe. Ima nadahnutog jahanja, ali ima i teškog zajahivanja. Kad jahač neće da se skine, dok ne udavi onog koga je zajahao. Samo to treba imati na umu, pa onda imamo razuđeni semantički kontrapunkt pojma jahanja u Crnoj Gori. Mnogi su ispustili dušu u Crnoj Gori pod osiljenim jahačima. Kojima nije nikad dosta mamuzanja iznurene marve u gola rebra i gladan trbuh.

Dok je tijelo u snazi, a zelena trava, sve je još dobro, jer pojahani još ništa ne zna. Ali, kad tijelo klone, sasuši se trava, jahanje se produžava na goloj duši. U Crnoj Gori ima takvog upornog jahanja, dok pojahani ne ispusti crnu dušu. Znate, ima takvih žalosnih vjernika, koji su spremni da ispuste dušu noseći svog gospodara.

Zašto se tako lako u Crnoj Gori prelazi s milovanja na jahanje? Milovanje je samo priprema za zajahivanje. Ko ne zna naš narodni život, i njegovu psihologiju, to ne može znati. Jeste, to bi mogla biti neka rezervatska psihologija. Jer prelazak s milovanja na jahanje ide lako, zato što se najprije dobija sedlo i sedlanje. Mnogi vrlo rado pristanu da budu osedlani, misleći da će sedlo dugo nositi. Sami požele da pređu s milovanja na sedlanje. Sedlo je čast, jer samo gospoda uzjahuje na sedlo. Nositi prvog jahača jeste društveni prestiž.

Ali, ne nosi se dugo sedlo u Crnoj Gori. Takav je teren. Trke ne mogu biti duge. Teren je sasvim nepregledan. Iza male krivine može da te dočeka ambis. Vukovi i lisice su se samo donekle razumijevali u taj teren. Ni konji ne mogu proći svim crnogorskim stazama. Zato su često pogodniji magarci. Sedlo se brzo skida, stavlja se samar. Sedlo je za malo, a samar za uvijek. A kad dobiju samar, tek tada shvate cijelu igru. Mnogi konji kasno shvate da su namagarčeni. No, uvijek je problem u toj nijansi, kad jedno prelazi u drugo, kad milovanje prelazi u jahanje, kad konj shvati da je namagarčen. Ti neuhvatljivi momenti, nose najviše realnosti. Ali, najčešće, biva kasno. Okom se ne trepne, dok jedno pređe u drugo. Dok se u prvom otkrije drugo. Dok se konj ne pretvori u magarca, sedlo u samar, milovani u pojahanog.

Osamaren, samo može još više da bude nasamaren. Sedlo se skida poslije trke, a samar se ne skida ni poslije samrtnog tovara. Jer kad se skine jedan težak, navali se drugi moron koji se više neće skinuti. Nasamareni mogu samo s tugom da se sjećaju milovanja i sedlanja, kao prošlog života. U kojem ništa nijesu znali. A kojim su zaradili samar, i uboje po rbatu, rebrima i po duši. Da se više nikad ne mogu oporaviti.

Bogu je plakati kad pogleda na sve ovo što nam se dešavalo u Crnoj Gori, kaže mi sagovornik.

(Autor je književnik)