Naš njemački kapućehaja u Crnoj Gori

Piše: Boris B. Brajović

Pogađali smo onomad, u studenskoj sobi koja je gledala kroz polomljena i začađala okna na Dragovu luku i brdo Tović, naslove književnih djela u igri asocijacija. Počela bi kao i svaka igra, bezazleno sa zvonima sa Manastira a nastavila bi se do dugo u noć našim čavrljanjima koja bi prerasla u literarna kloparanja da bi nas svojom monotonošću u tom akademskom kupeu na kraju savladala snom.

Sličice iz prošlosti tako snažne i upečatljive sad kad mnogih od učesnika ovih književno filosofskih gozbi više nema. I najbolji i nenadmašan u ovim mladalačkim igralima bio bi Ivan Lukovac. Ne samo što je bio apsolutni šampion u iznalaženju naslova književnih djela koja su bila nemoguća za bilo kakvo vizuelno i asocijativno predstavljanje i pogađanje poput Embahada ili prve priče u njoj Balugdžija, naš kapućehaja u Berlinu, već nam je poslije naše kapitulacije dugo pričao o nepoznatim, za nas, djelima. Bilo je nepodnošljivo ponekad biti književni talac takvog znalca iz Sirovca. Natjerao nas je da pročitamo sve ono što je on prije nas pronašao. Skoro sve. Zlatno runo od Pekića još čeka nekog drugog Lukovca.

Ali odoh daleko, priča je o jednom novom Balugdžiću poslednjem njemačkom kapućehaji u nas čiji taoci postajemo a da to ne želimo. O vrlom njemačkom ambasadoru. O njegovim komentarima političkih dešavanja u Crnoj Gori. O neobičnoj spremnosti da se prvi oglasi na nametnute kvazidruštvene teme iz unutrašnjopolitičkih budoara. U poslednjem od takvih saopštenja on izražava zabrinutost putem kojim se Crna Gora kreće kao društvo i država, navodeći kao primjere za takvu zabrinutost: „događaje poput kontroverznih imenovanja ulica, skrnavljenja džamija i relativizacije genocida u Srebrenici“. Prije toga diplomatski sugestivno je problematizovao izmjenu tužilačkih zakona. U ovih nekoliko mjeseci čuli smo od njemačkog ambasadora više saopštenja nego od svih njegovih prethodnika u poslednjih tridesetak godina. Ima u tome neke znakovitosti koju mogu izčitati oni koji su bolje pratili poslednje političke promjene i zakašnjelu ulogu upravo Njemačke za razliku od nekih drugih spoljnopolitičkih aktera.

Svaka od navedenih društveno patoloških pojava navedenih u diplomatskoj zabrinutosti koje su se dogodile u poslednja tri mjeseca zaslužuju ozbiljan dijalog. Takvi događaji nijesu činjenice istog ranga kao kad izričemo sud: „Sada pada kiša“ već imaju svoje uzroke i posledice, svoja objašnjenja koja potrebuju i različite perspektive a ne nametnute odgovore. Ako se kaže da nijesu prihvatljiva „pogrešna tumačenja događaja u Srebrenici“ sa evropskih adresa onda je to eufemizam koji zapravo kaže da tumačenja i ne postoje i da ih ne smije biti a onda o onome što je jednoznačno ne treba ni raspravljati. Ali ipak se kao prokrustova postelja stalno i nanovo poteže to pitanje i to ne onima koji su u zločinima učestvovali na različite načine već onima koji su krivi bez ikakve krivice.

Karl Jaspers je svoju knjigu „Pitanje krivice“ o nacionalsocijalizmu i hitlerizmu objavio 1948. godine ne u Njemačkoj, već u Švajcarskoj iz koje se nikad nije vratio u svoju domovinu. Pitanje suočavanja sa istorijom drugog svjetskog rata i uloge Njemaca u njoj je i danas bolna tema koja izaziva asimetrična sjećanja u Njemačkoj. Filozof Peter Sloterdijk će zato i reći da «njemački poseban put u slobodu je prošao kroz iglene uši poraza».

A kroz iglene uši se teško i konac udjene a kamoli i ljudi prođu, za prolazak su potrebni ne njemački pomoćnici, makar oni bili i ambasadori, koji će vas silom udjenuti već ozbiljni unutrašnji potresi koji dovode do političke slobode.

Naš „Očenaš“ je naš hrišćanski odgovor na sve naše dugove i krivice za koje smo odgovorni i za ona nepočinstva u kojoj mi nijesmo učestvovali ali jesu ljudi iz naših zajednica. Ali da bi to razumio naš njemački kapućehaja potrebno je, ne vremena, već malo više ljudskosti.