Naš mitropolit, naša snaga!

Piše: Balša Raičević

Kada je Dostojevski napisao kako će ljepota spasiti svijet sigurno nije mislio na lik sa naslovne strane časopisa koji slavi savršenost uspjeha i fizičkog izgleda nekog poznatog muškarca i žene jer naspram toga postoji i naslovna strana koja je nezainteresovana za pozerstvo i samoistaknutost.

Mislio je na ljepotu i neprolaznost lika Hristovog. Ljepotu u uzvišenijem smislu od grčke etike jer Bog je ljubav i iznad je morala. Mislio je na neprolaznost koja je ovjenčana vaskrsenjem naspram kojeg svaka filozofija predstavlja pseudo filozofiju. Tako je nastao lik kneza Miškina u „Idiotu“, kao težnja maksimumu hristolikosti, otud savjest Raskoljnikova u „Zločinu i kazni“, savjest kao najveći ličnosni pečat autentičnog hrišćanina. Otud mitropolitu Amfilohiju kako on jednom reče centrala nije ni Beograd, ni Moskva nego Jerusalim i grob Hristovog Vaskrsenja, otud hram u Podgorici posvećen istom.
Opet su nam kategorije ljepote vezane za sličnost liku Hristovom. Jedan letimičan pogled na lik naših pastira, naših velikodostojnika je dovoljan da se zaključi kojem liku liče i kojem liku teže. U tom smislu smo kao narod na dobrom putu jer su nam opet omiljene ličnosti mitropoliti i patrijarsi, njihova obraćanja nas ganu, golicaju nam dušu.
U čitavoj polifoniji stavova koji osuđuju ustoličenje na Cetinju kao negatorsku uvredu i nepoštovanje (?!) nigdje ni riječi o tom liku. Jer tom liku i nema mane, sa njega se samo može iščitavati ljepota koja se vrednuje kroz istinske a ne lažne kategorije.

Trpeljivost, ljubav, potpuni nedostatak gnijeva, roptanja, neodricanje od onih koji su na očiglednoj stranputici. Odanost tom liku je njihovo neprestano poslušanje. I BAŠ ZATO su dostojni da dostojniji ne mogu biti.