Na Vidovdan izručen Slobodan Milošević: Odbrana srpskog Sokrata u Hagu

Piše: Ivan Milošević

Prije 18 godina na Vidovdan vlasti tadašnje Srbije predale su Slobodana Miloševića Hagu. Nekadašnji predsjednik SR Jugoslavije i Srbije helikopterom je dopremljen u Ševeningen, gdje je ostao do smrti. Htjeli ili ne htjeli to da priznaju, Srbi su isporučenjem svoga predsjednika postali jedan od rijetkih naroda, ako ne i jedini, koji su u tuđi zatvor poslali svoga predsjednika. Srbe će Balkan i ostali svijet po mnogo čemu da pamte, ali pamtiće ih i po tome.

Da li je Slobodan Milošević trebao da bude isporučen haškim tužiteljima? Nije trebalo biti nešto naročito politički pismen pa pretpostaviti da je njegovo izručenje Hagu zapravo bilo izricanje smrtne presude prije suda i svi su već i tog dana znali da se Milošević živ neće vraćati iz haških kazamata. Ko je taj koji i prije suđenja izriče smrtnu presudu čovjeku protiv koga još nije bila ni sastavljena optužnica? Ko je taj koji je preuzeo žezlo božje pravde, pa i prije ove zemaljske presudio jednom čovjeku?

Nažalost, Srbi su slanjem Miloševića u Hag preuzeli na svoja pleća žestoki teret zemaljske i onostrane (ne)pravde, upleli se u vertikale sukoba onoga i ovoga svijeta i pokušali da zbog ovoga svijeta zasluže mjesto i u ovom i u onom svijetu. Do tada su Srbi, dosljedni kosovskom zavjetu, birali drugačiji put, ali Milošević je postao izuzetak, koji kao svaki izuzetak, potvrđuje pravilo. Ali, ipak, taj izuzetak još uvijek opterećuje Srbe, njihovo postojanje na Balkanu i (ne)snalaženje u novim međunarodnim okolnostima.

Dakle, šta sa Miloševićem? Da li je sa ove vremenske distance on mogao više ili manje, da li je on bio glavna prepreka ulasku Srba u novu Evropu i da li je on bio glavni uzrok što i danas na Srbe, posebno naše komšije, gledaju kao na nepoželjne saradnike i svjedoke? Na ovo pitanje nije teško odgovoriti. Nakon Miloševića Srbija i Srbi su se našli pred većim iskušenjima i ucjenama nego što je on bio. Apsurdno zvuči, ali nakon Miloševića zahtjevi za predajom i kapitulacijom Srba postali su otvoreniji i suroviji nego što su bili u njegovo vrijeme. Iako su od Srba tražene najveće žrtve, žrtva Miloševića nije ništa promijenila. Zapravo su evropski apetiti nakon predaje Miloševića i njegove smrti postali nezajažljiviji nego što su bili prije!

Kakav je Milošević bio u Hagu? Briljantan. Bez advokata, na perfektnom engleskom jeziku, branio je srpske interese i Srbe od već pripremljene i tajno objavljene presude da su oni na Balkanu krivi za sve, da su samo oni pucali, a da drugi barut nijesu mirisali, da su samo oni pravili zločine, dok drugi puške nijesu gledali, da su samo oni proganjali nedužne, dok su ih drugi masovno primali na pune pansione.

Uživao sam gledajući Miloševićevu odbranu. Ne zbog toga što smatram da je on neki svetac ili neprikosnoveni vođa, nacionalni heroj i srpski supermen, ali sam mu zahvalan što je u Hagu rekao sve ono što bih i ja rekao, a on je to bolje rekao od mene. Priznajem da mi je ličio na Sokrata i njegovu odbranu. Znao je da ga na kraju čeka smrtna kazna, ali ga to nije spriječilo da brani svoje „demone“ i da ih definiše kao opravdane zahtjeve naroda kojem je pripadao.

Šta da rade Srbi sa Miloševićem nakon Haga? Da li da ga zakopaju i više ne pomenu ili da ga upišu u anale srpske istorije? Ne znam, ali znam da je vrijeme i da se baš na ovaj dan pokrene ozbiljno preispitivanje uloge Slobodana Miloševića u srpskoj sudbini. Da li je bio okoreli komunista, nacionalista ili ni jedno ni drugo ni treće? Sve to treba nanovo preispitati, a do tada valja da Srbi ukore sebe što su u jednom vremenu krenuli protiv sebe i poslali helikopterom svog predsjednika u Ševeningen. Vidovdan je prilika da se podsjetimo i te srpske obaveze.