Na Golom otoku ubijan je čovjek u čovjeku

Goli otok je bio logor osnovan samo zbog jednog cilja, a to je ,,ubiti čovjeka u čovjeku“, jer je čovjek bio suvišan u takvom režimu, predstavljao je opasnost po održanje bezličnog jednoumlja.

Prvi zatvorenici, antikomunisti, demokrate, staljinisti i drugi disidenti koji su bili iskrcani na Goli otok, izbacivani su na stijene i bacani u more u blizini ostrva.

Kada je stigla druga grupa zatočenika rečeno im je da će biti pušteni na slobodu ako budu poslušni i skloni izvršavanju naređenja, nakon čega su novajlije napale članove prve grupe i pred očima policije koja nije intervenisala ubili su dva čovjeka. To je bila prva naznaka kasnijeg pravila da zatvorenici budu čuvari jedni drugima.

Kasnije, tokom narednih godina ubijene su na tom zloglasnom mjestu na stotine ljudi, a potom su razvoženi i sahranjivani širom Jugoslavije. Posmrtni ostaci nekih od njih su ostali na Golom otoku, a mnogi nikada nisu pronađeni i identifikovani.

Na Goli su ljudi prevoženi brodom iz Bakra u koji je stizao teretni voz ,,natovaren“ zarobljenicima vezanim u lance. Kompozicija je sastavljana u Zagrebu gdje su ljudi dovoženi vagonima iz cijele Jugoslavije. Voz je u Bakar stizao noću. Kada bi se zaustavio, ljudima su skidani lanci i izbacivali su ih u mrak. Tu je već čekala grupa ljudi koji tuku od vagona do broda, a trebalo je preći petnaest metara. Ljudi su potom bili ubacivani u brod koji ih je prevozio do ostrva. Pri ubacivanju u utrobu broda, mnogi od njih su polomili ruke, noge i glavu niz strme stepenice, a nakon što bi ih zatvorili i pokrenuli brod neki su se u tom metežu i ugušili zbog nedostatka vazduha.

Svaki osuđenik, kada bi došao na Goli otok pripao bi određenoj republičkoj UDBA-i. Upravnik logora po pravilu je bio pukovnik UDBA-e i on je imao svoje oficire koji su tu radili.

Specifičnost Golog otoka u odnosu na nacističke logore je u tome što u njemu nije ubijano prvenstveno tijelo nego duša, ubijan je čovjek u čovjeku, pa je to razlog zašto oni koji su preživjeli taj logor nikada nisu o tome pričali. Mrtva duša ne govori.

Straža je motrila samo da neko ne pobjegne, a sve drugo su odrađivali zarobljenici. Ako bi neko svoga isljednika oslovio sa druže isljedniče dobio bi odgovor: ,,nisam ti ja drug, ti si razbojnik a ja ne“. Sam dolazak na Goli otok značio je izgubiti ime i postati naprosto razbojnik.

Reći ,,ja nisam kriv“ bilo je pogubno jer je to značilo da je UDBA uhapsila nevinog čovjeka, a ne krivca. Takav iskaz bi od strane nadređenih bio tumačen kao pokazivanje nezahvalnosti prema UDBA-i što je okrivljenom omogućila da okaje svoje ,,grijehe“.

Jedno od osnovnih pravila je bilo da se od robijaša napravi špijun. Od njih su se tražila imena. Pitanja su bila: ,,Sa kim si na slobodi razgovarao, šta ti je on rekao?“ Osnovni način da se zatvorenik dokaže, a to je morao činiti, bio je da druge prokaže. Osnovna stvar je bila donijeti prijavu: ,,taj je rekao to i to“. Jedan čovjek koji nije htio reći ničije ime napokon je, nakon stravične torture rekao ime svog oca koji je potom i sam dospio na Goli otok. Da je rekao ime prijatelja, on mu nikad ne bi oprostio, a otac hoće, obrazložio je. Uzgred, uputno je sjetiti se filma Balkanski špijun rađenog po istoimenoj drami, jer on dobro pokazuje šta ostaje od čovjeka koji je prošao kroz ovako nešto.

Žeđ, glad, smrt, to je bila svakodnevica zatvorenika, ali se o tome nije smjelo govoriti, a ako bi se neko usudio da o tome govori bio bi prijavljen isljedniku.

Kada bi stigao brod sa novim osuđenicima stari su ih izvlačili iz utrobe broda i prebijali. Onog trena kada bi ruka udarila pridošlicu u onome ko udara umro bi čovjek, a to je bilo glavno. Jedan doktor koji je bez ikakvih sredstava liječio ljude i sam je morao biti u batinaškom stroju kada dolaze novi. On nije mogao tući, ali je iza njega stajao isljednik i naređivao mu da udara. Taj doktor koji je spasio mnoge ljude i sam je nastradao. Ko nije mogao ubiti čovjeka u sebi, tome bi morali ubiti tijelo, jer čovjek nije smio da preživi taj zatvor.

Zatvorenici nisu smjeli ništa imenovati pravim imenom. Oni nisu smjeli reći ,,logor“, jer bi odmah bili pretučeni. Logor je nešto što se vezuje za Hitlera i Staljina, a mjesto na kom su bili zatvorenici na Golom zvalo se ,,Velika žica“.

Šuma koje sada ima na ostrvu djelo je zatvorenika koji su je tad sadili. Pošto mladica nije mogla opstati na jakom suncu, zadatak zatvorenika bio je da se nadvije nad njom i štiti je od sunca tokom cijelog dana. Tako je sadašnja šuma, zalivena znojem zatvorenika i izrasla u njihovoj sjeni, neka vrsta živog spomenika ubijenom čovjeku.

Na ulazu u ,,Veliku žicu“ trebalo je staviti natpis iz devetog kruga Danteovog Pakla: ,,Napustite svaku nadu vi koji ulazite ovamo“, ali pisalo je nešto drugo: ,,Mi gradimo Goli otok, Goli otok gradi nas“.

Kada kažnjenik ne bi htio reći ime nadređenima, oni bi ga predali sobnom starješini koji je, ako je ovaj istrajan u ćutanju, naređivao da ga premlate, a ako bi i nakon toga ćutao, onda se proglašavao bojkot. Bojkotovani kažnjenik je bio najniži soj na Golom otoku. Bio je obilježen jednom vezanom krpom i svako ko bi ga sreo bio je dužan da ga udari.

Sem toga, bojkotovanom je bio određen najteži rad posle kojeg ga je čekao ,,Topli zec“, tj. red zarobljenika koji su ga tukli pred ulaznim vratima.

Kada je 1951. godine na goli otok došao Jovan Bijelić, aktivni pripadnik UDBA-e, on je napisao izvještaj za CK u Beogradu da je za sedamnaest dana pet ljudi umrlo, a uzrok smrti je prelom baze lobanje.

Kada batine ne pomažu da se dozna neko ime, praksa je bila da se zatvorenik davi. Kada je nesretnik potpuno fizički i psihički slomljen, najčešće bi onda odao neko ime, tj. napravio bi dopunu zapisnika u kojem bi ocinkario nekog od svojih prijatelja ili rodbine, često i lažno samo da se spasi muka.

U pomenutom izvještaju dr Jovana Bijelića piše da je pet zatvorenika izvršilo samoubistvo, kao i da su 42 zatvorenika umrla od iznemoglosti. Jednom prilikom je jedan mladić nestao i pretražili su cijelo ostrvo ali ga nisu našli, potom su angažovali ronioce koji su ga pronašli na dnu mora, a u njegovom zagrljaju je bio kamen. On je ubio sebe ali u njemu je čovjek još uvijek bio živ.

1951. godine u posjetu na Goli otok dolazi ministar unutrašnjih poslova FNRJ Aleksandar Ranković, koji kada je vidio zatvorenike, opsovao je rekavši: ,,šta načiniše od naših ljudi“, kao da je to učinio neko drugi a ne njegovi službenici.

Prema nekim podacima kroz ovaj logor je prošlo 16.400 ljudi, a o njihovoj krivici najbolje govori podatak da je general Jefto Šašić, inače šef KOS-a, izjavio kako je manje od pet posto bilo zaista krivih.