Muž joj je vratio vjeru u ljude, a ljekari u budućnost

Ovu priču o mladoj  ženi iz Krasnojarska, Saši Černousovoj, ispričali su nam u njihovoj  regionalnoj bolnici. Saša je pacijent dvojice talentovanih hirurga – Ivana Kana i Andreja Simonova. Vratili su joj ne samo lijepo lice, već i vjeru u sebe, i u budućnost.

Prije deset godina, kada je Saša još studirala, ušla je u taksi i doživjela saobraćajnu nesreću. Sjeća se da je sjedjela na zadnjem sjedištu auta, a onda su počeli da se klizaju, udarili su u betonski blok i tama, kao da su u zemlju propali. Ne treba ni da kažem da je djevojčino lice nagrđeno: pretvorilo se u krvavu kašu. Jezivo je i pisati o ovome, a devojka je morala sa svim tim da živi.

Ljekari su u to vrijeme pokušali da učine sve što je u njihovoj moći: u hitnoj pomoći su sanirali  vilice, a zatim su iz malih komada kosti rekonstruisali nos, bez nosnog mosta. U Centru za oči su joj prišili oštećeno oko. Nažalost, izgubila je vid na njega, ali uspjeli su da spasu očnu jabučicu, i čak da joj vrate manje-više normalan izgled. I više se niko nije prihvatao restauracije njenog lica: bilo je opasno, moglo je nešto krenuti naopako, i Saša bi izgubila vid i na drugom oku.

Šta može očekivati čovjek sa izobličenim licem? Kompleksi, svijest o sopstvenoj inferiornosti? Ne u Aleksandrinom slučaju. Ljubav joj je pomogla da očuva vjeru u sebe. Prije nesreće srela se sa mladićem. Počeli su komunikaciju  i ništa više od toga. Ali, poslije nesreće, prelomio je. Ne, nije to bilo sažaljenje. Bio je to sasvim drugačiji osjećaj – ljubav. Saša je šetala po univerzitetu sa crnim naočarima, krijući lice šiškama. A on je u stopu pratio. Na kraju, odveo je pred matičara.

„Moj muž nije vidio moje lice čitavih šest mjeseci. Pitala sam ga: „Zašto želiš baš mene?“ Odgovorio je da me voli,  kaže Saša.

Vjenčali su se, a onda su dobili sina. Život je išao svojim tokom. Saša se prilagodila, počela je da traži posao. Mnogo puta se suočila sa neprijatnim odnosom okoline. Nijesu joj dali posao u jednom auto-salonu zbog njenog izgleda. Ipak, naša junakinja je otišla sa ponosno podignutom glavom.

I tako, prije godinu dana, u njenom životu pojavila se nada. Sasvim slučajno, njena majka se srela sa maksilofacijalnim hirurgom Ivanom Kanom. Zakazao je konsultacije. Zajedno sa šefom odjeljenja maksilofacijalne hirurgije, Andrejem Simonovim, razmatrali su da li joj mogu pomoći.

„Prva operacija je obavljena 22. novembra 2017. Rekonstruisali su nos, koji je poslije ove operacije bio skoro isti kao prije nesreće. Vodila ih je intuicija. A pacijentkinja je procvjetala“, rekli su nam u regionalnoj bolnici.

A u martu ove godine, rekonstruisali su deformisanu donju vilicu. Operacija je bila teška. Sin je nije prepoznao.

Sada Aleksandra ima novi život, promijenila se i spolja i iznutra. Ima posao koji voli, porodicu, prijatelje. I beskrajno je zahvalna doktorima. Takođe, priznala da je u poslednjih deset godina promijenila odnos prema svijetu:

„Nijesam ranije razumjela osobe sa invaliditetom. Sada osjećam, koliko je nekim ljudima teško, sa kakvim izazovima se bore i koliko im je važna pomoć onih koji ih okružuju”.

Jelena Serebrovskaja: KOMSOMOLЬSKAЯ PRAVDA