Muslimanska nacija kao projekat ateističke vlasti (3)

Piše: Dževad Galijašević

Konstatujući da je „Bošnjak“ prestao (1897) da naziva jezik bosanskim imenom, Imamović je ocijenio da se bošnjaštvo kod Muslimana sve očiglednije gubi kao nacionalno osjećanje, iako list još uvijek bošnjačkim imenom brani narodnu individualnost Muslimana (str. 291). Okrenut više prošlosti, „Bošnjak“ je neminovno gubio značaj i uticaj u političkom životu Muslimana. Vođen aristokratskim pogledima, „Bošnjak“ je priznavao muslimanskom plemstvu vodeću ulogu (str. 293) u društvu, čime je ograničavao svoju inače usku socijalnu bazu, ali i definirao svoj feudalni idejni profil. Takvog opredjeljenja, „Bošnjak“ je ostao izvan političkog pokreta borbe za autonomiju, što ga nije sprječavalo da i dalje za Muslimane tvrdi: „niti smo Hrvati ni Srbi, jesmo i ostajemo Bošnjaci“ (str. 293). Posebno mu je bilo stalo da omladina prihvati i brani bosansku narodnost (str. 300), nalazeći u njoj izvornu snagu protiv agresivnih težnji srbiziranja i kroatiziranja Muslimana. U vrijeme borbe za vjersko-mearifsku autonomiju „Bošnjak“ je otpor prema srpskom nacionalizmu izražavao napadom na ideju autonomije Bosne i Hercegovine, smatrajući je planom i ciljem srpske politike, koja teži da se BiH nađe pod okriljem Srbije, što je protiv bitnih egzistencijalnih interesa Muslimana (str. 311).

Protivsrpska orijentacija „Bošnjaka“ neminovno se preobrazila u taktički prohrvatsku liniju čije je polazište da je „puno bolje raditi naporedo sa Hrvatima katolicima nego sa Srbima, jer su Hrvati puno slabiji od nas, pa bi lakše bilo s njima obračunati“ (str. 313). Nedosljedan u opredjeljenju za bošnjaštvo, kolebljiv u politici, „Bošnjak“ je pozdravio aneksiju Bosne i Hercegovine 1908. (str. 314) da bi uzbrzo izgubio raison d’être i nakon deset godina izlaženja završio svoj životni krug. Analitičko predstavljanje i prikaz djelovanja „Bošnjaka“ Imamović zaključuje ocjenom da je značenje bošnjaštva kod ovog lista „više privid i odraz zvanične austrijske politike nego sopstveno uvjerenje“.

Imamović je neosporno nastojao da u analizi bude objektivan i pouzdan, ali je naše mišljenje da je navedena ocjena neutemeljena i upitna. „Bošnjakovo“ bošnjaštvo nije prevashodno rezultat uticaja zvanične austrijske politike jer, kao što je poznato, ono ima značajnu bosansku tradiciju, koju ne može učiniti spornom nikakvo kolebanje između bosanskog i muslimanskog imena ni „Bošnjaka“ ni autora „Studijskog izvještaja“. Citirana Imamovićeva ocjena bošnjaštva kao „privida“ iznenađuje utoliko više što mu je svakako dobro poznato da bošnjaštvo ni kao tradicija ni kao realnost u prvoj deceniji XX stoljeća nije bilo „privid“. Možda se takvom ocjenom želio uklopiti u koncepciju Projekta i teze o muslimanskoj naciji?

Drugi prilog u Dodatku, a posljednji, XII u Projektu „Stav Muslimana BiH u pogledu nacionalnog opredjeljenja“, nosi naslov „JMO i nacionalnost b-h Muslimana“ čiji je autor Atif Purivatra. On je veoma pedantno pratio stavove ove muslimanske političke stranke o nacionalnoj orijentaciji b-h Muslimana i pokazao da izvorno poznaje njenu nacionalnu politiku. Odmah na početku on se prihvata zadatka da utvrdi nacionalnu platformu JMO i nalazi da se ona zasniva na koncepciji jugoslavenstva, koje znači „najprikladniji put zbližavanja i ujedinjavanja“ (str. 322). U odnosu na bosanske Srbe i Hrvate, prema shvatanju JMO, posebnost Muslimana temelji se na faktorima diferenciranja pod kojim se podrazumijevaju tradicija, kulturni, istorijski, socijalni i drugi relevantni činioci (str. 323). U skladu sa nacionalno-političkom koncepcijom JMO, svaki Musliman je nacionalno opredijeljen, a njegovo nacionalno opredjeljenje počiva na jugoslavenstvu koje predstavlja sintezu srpstva i hrvatstva (str. 326). Saglasno ovom gledištu, Muslimani imaju neophodne preduvjete da postanu „jezgra pravog i potpunog jugoslavenstva … najbolja baza jugoslavenske ideje“ (str. 327). Stoga je JMO principijelni i odlučni protivnik nametanja bilo kog „plemenskog imena“, srpskog kao i hrvatskog (str. 338). Naime, Muslimani, muslimanski narod pripada „jugoslavenskom narodu“, kao njegov „muslimanski dio“ (str. 340).

Pošto je izložio stavove JMO o nacionalnom jugoslavenstvu Muslimana, Purivatra konstatuje da njeno vodstvo nije pristupalo ovoj problematici teorijski niti je šire i obrazloženije elaboriralo tezu o muslimanskoj etničkoj posebnosti. Šta više, u političkoj aktivnosti JMO izostalo je nastojanje u smislu priznanja i definisanja te posebnosti, ali je ona sistematski insistirala na ravnopravnom tretmanu Muslimana sa Srbima i Hrvatima čime je, po autoru, indirektno uticala na afirmiranje etničkog subjektiviteta Muslimana (str. 347). U zaključku svoje elaboracije Purivatra formuliše tezu da su u društveno-istorijskom razvitku Muslimani imali specifičan put koji je bio podudaran sa nacionalnim razvojem bosanskih Srba i Hrvata, što je rezultiralo činjenicom da su na tlu BiH, u jugoslavenskom razdoblju između dva svjetska rata, bila formirana tri naroda – Srbi, Muslimani i Hrvati. Za razliku od Hadžijahića (i Imamovića), Purivatra je izloženom analizom nacionalne političke linije JMO nenametljivo, on bi rekao indirektno, zastupao tezu o etničko-nacionalnoj posebnosti Muslimana BiH, koja se izražava u „muslimanskoj naciji“. Devet njegovih priloga koje sadrži „Studijski izvještaj“ poslužili su Hadžijahiću da pripremi posebnu knjigu, koja je objavljena 1974. Tekstovi u knjizi identični su sa onima u „Studijskom izvještaju“, s tom razlikom da su u knjizi koncipirani u sedam naslova.

Na kraju knjige nalazi se Pogovor, u kome se sastavu autorskog tima dodaje stav: „Logikom razvoja konačno je u socijalističkoj Jugoslaviji riješeno nacionalno pitanje Muslimana. Ovome radu nije bila svrha da se razmatraju najnovija kretanja i tendencije u nacionalnom situiranju Muslimana, već se željelo da se ukaže na istorijske, etničke, kulturne, društvene i političke osnove nacionalnog fenomena Muslimana, a to je sve našlo svoj ishod u priznanju nacionalnog subjektiviteta Muslimana“.

Prema sadržaju knjige može se zaključiti da je autor pod tradicijom podrazumijevao bošnjaštvo, koje su, u novijem periodu, Muslimani, navodno, napustili, jer im nije bilo prihvatljivo, pošto se u okviru bošnjaštva nije identifikovala njihova nacionalna posebnost, koju su prihvatili pod imenom „Muslimana“. Po Hadžijahićevoj ocijeni i metodologiji, viševjekovna bošnjačka tradicija se nacionalno preobratila u „muslimansku naciju“ – muslimanstvo, koje se nacionalno izražava u imenu „Musliman“. Poput srpstva koje se nacionalno predstavlja imenom Srbin, hrvatstva imenom Hrvat, muslimanstvo se nacionalno legitimiše imenom Musliman. Tako je nacionalno pitanje Muslimana prividno riješeno, uspostavom ravnopravnosti među nacionalnim identitetima: Srba, Hrvata i Muslimana.

Prva knjiga o Muslimanima koja se u to vrijeme pojavila potekla je od Salima Ćerića. Značajnija je po godini (1968) štampanja i ulaska u javnost, nego po obradi teme. Poznat do tada kao aktivist oficijelne politike, Ćerić je pretendovao da svojom sintezom da naučno relevantan prilog socijalističkoj teoriji aktuelne nacionalne problematike. Knjiga je u prvom trenutku imala upadljivo širok publicitet, da bi ubrzo bila zaboravljena poput mnogih publikacija namijenjenih masovnom ukusu. Građena na uskoj osnovi članaka i rasprava autora raznih naučnih pravaca, pozivajući se izuzetno rijetko na monografska djela i studije, zanemarujući totalno upotrebu primarnih istorijskih izvora, Ćerić se u obradi nacionalne problematike Muslimana srpsko-hrvatskog jezika držao marksističke šeme istorijskog razvitka društva od rodovskih zajednica, preko feudalizma i kapitalizma do društveno-ekonomske formacije socijalizma. Prema ovoj strukturi, sadržinu knjige podijelio je na odgovarajuća poglavlja u kojima je prikazivao društveno-ekonomsko stanje u Bosni, da bi je završio Pogovorom o budućnosti Muslimana.

Umjesto predmeta koji ga je motivisao, Ćerić je glavnu pažnju posvetio osvrtu na ekonomske karakteristike društvenih formacija, a posebno na pojavu, razvoj i značaj ideologija u opštem razvitku čovječanstva. Do pojave socijalizma glavne ideologije su hrišćanstvo i islam, koje su se razvile u feudalizmu, nose klasno obilježje i u službi su vladajućih klasa. Za Ćerića je karakteristično da ime Musliman nije upitno.

S tim u vezi on uopšte ne raspravlja. On ponavlja marksističku tezu da su religije iluzije i da u klasnim društvima služe vladajućim klasama kao sredstvo da održe svoj položaj. On prihvata da je „osnovna masa koja se islamizirala – bogumilska, stupila u novu fazu svog društvenog razvoja sa zajedničkim osjećajem posebnosti izgrađenim u viševjekovnoj borbi za iste društvene ciljeve“. Islamizirano stanovništvo opredijelio je pozitivan odnos prema Turskoj, što nije spriječilo da su se Muslimani i Turci međusobno razlikovali, ali i često napadali. „Muslimani su sebe nazivali Turcima i Bošnjacima, a Turke Turkušama. Turci su, pak, domaće Muslimane normalno nazivali Bošnjacima, a pogrdno balijama.“ Naziv Bošnjak ili Bosanac postepeno se gubio kod autohtonog hrišćanskog stanovništva, dok su ga zadržali domaći Muslimani. Iako se u knjizi drži imena Musliman, Ćerić ne pridaje poseban značaj imenu naroda, jer po njemu bilo koji motiv može biti povod za prihvatanje i izbor narodnog imena. Kako po struci nije bio istoričar, Ćerić je sebi dozvoljavao da u zaključivanju bude komotan, jer je za njega bilo dovoljno što se obraćao Marksu, Engelsu, a naročito Lenjinu, da bi postigao potrebnu autoritativnost u svojim ocjenama konkretnih aspekata predmetne materije. Koliko je daleko stajao od istorijske nauke pokazuje njegov Pogovor knjizi, u kome prognozira budućnost Muslimana koja je uslovljena razvojem socijalističkih društvenih odnosa u Jugoslaviji. Ovi procesi će, po njemu, dovesti do stapanja među jugoslavenskim narodima, a Muslimani će ove transformacije doživljavati najbrže jer su „najizmješaniji“ sa drugim narodima. Od progresivnih Muslimana Ćerić očekuje da će podržati ove procese.

Obraćajući se čitaocima, Ćerić je definisao cilj svoje knjige koja je imala da objasni ko su i šta su Muslimani srpskohrvatskog jezika i kakva je budućnost njihove osobenosti. Nastala nezavisno od projekta autorskog tima Fakulteta političkih nauka u Sarajevu, Ćerićeva knjiga je na svoj način svjedočanstvo o realnim tendencijama i kretanjima u sferi nacionalnih odnosa u Bosni i Hercegovini krajem ’60-tih i početkom ’70-tih godina, kada se u široj i naučnoj javnosti isticala problematika traženja i definiranja nacionalne posebnosti b-h Muslimana. Nasuprot upornom i predanom nastojanju Hadžijahića, teza o „muslimanskoj naciji“ pokazala se kao vannaučna tvorevina, koja je bila u funkciji politike da bi svog promotora predstavila kao oficijelnog istoričara.

Neosporno akribični istraživač i znalac istorijskih činjenica, dr. Muhamed Hadžijahić je prije Drugog svjetskog rata i u toku okupacije vatreno propagirao nacionalnu opredijeljenost Muslimana, da bi u socijalističkom poretku predano argumentovao komunističku tezu o „muslimanskoj naciji“. Politika je uvijek znala da nađe i upotrijebi istoričare, kao što je među istoričarima uvijek bilo autora koji su svoje znanje stavljali u funkciju date politike. To političke sisteme nije moglo učiniti postojanim, a istoriografiji je nanosilo neprocjenjive štete. U stvarnosti, muslimani Bosne i Hercegovine su nastavili sebe posmatrati i razumijeti isključivo kroz religiju – kroz Islam, i upravo na tom mjestu i počinju svi problemi potrebe da se formuliše vlastito nacionalno iskustvo i identitet te da se ono nedvosmisleno artikuliše u neislamskom okruženju. Tek to je bila nemoguća misija.

(Izvor: Fond strateške kulture)