Muharem Bazdulj: Može li Srbin biti musliman?!
1 min read
Muharem Bazdulj
U više od stotinu proteklih godina hiljade pojedinaca iz muslimanskog miljea osjećali su se Srbima bez ikakve potrebe da prigrle pravoslavlje.
Šestog aprila ove godine navršilo se tačno stotinu godina od rođenja Muse Ćazima Ćatića, pjesnika koji se smatra ocem moderne bošnjačke poezije. Rođen u Odžaku, u Posavini, u godini austrougarske okupacije (1878), a umro kao tridesetpetogodišnjak, u prvoj godini Prvog svjetskog rata, Ćatić je za svog kratkog života bio savremenik početaka vesternizacije i evropeizacije Bosne i Hercegovine. Ćatić je bio boem koji je živio programski neuredno, no kako to zna da biva, stotinu godina poslije njegove smrti, on se smatra figurom od nacionalnog ponosa. Nekoliko osnovnih škola u Bosni i Hercegovini nosi njegovo ime, kao i gimnazija u Tešnju. U dosta gradova postoji ulica koja se zove po njemu. Na novčanici od 50 konvertibilnih maraka nalazi se njegov lik, što će reći da ćete u svakoj boljoj mjenjačnici u Srbiji za jednog Musu dobiti jednog Vajferta i jednog Milankovića – 3.000 dinara.
Prvu pjesmu Ćatić je objavio 1898, kad je, dakle, imao dvadeset godina. Pjesma se zove Oganj i ima karakterističan moto. S kojim je riječima otac moderne bošnjačke poezije stupio na književnu scenu? Ovako glase ti stihovi:
Iz srpske duše ovaj oganj vrije,
Samo za Srpstvo moje srce bije.
U svojim ranim dvadesetim, Ćatić intenzivno piše poeziju nadahnutu sopstvenim srpskim patriotizmom. U pjesmi Srpski ponos kaže, recimo, ovako:
Ja sam Srbin, srpsko d’jete,
Srpska mi je savjest čista;
Junačkih mi đeda slava
Ko sunašce žarko blista.
U istoj pjesmi su i ovi stihovi:
Slavim Marka i Miloša;
Slavim hrabrog Đerzeleza:
Imam njinu uspomenu,
Britki handžar oštra reza.
U godinama u kojima se osjeća kao Srbin, Ćatić piše i pjesmu koja se zove Islamu i koja počinje ovako:
O Islame, vjero moja sveta,
Spasu duše griješničke moje,
Velike su Tvoje svete misli,
Tvoje ime veličanstveno je!
Ćatićeva sudbina je u mnogo čemu karakteristična i paradigmatična za bosanskohercegovačke muslimane s početka dvadesetog vijeka. Samo nekoliko godina nakon što je poetski proklinjao izdajnike srpstva, Ćatić će najprije da prigrli kalajevsko bošnjaštvo, da bi pred kraj života počeo da piše pjesme iz kojih se otkriva da je počeo da se osjeća kao Hrvat. U jedva petnaestak godina svog odraslog života, uspio je da bude i Srbin, i Bošnjak, i Hrvat. Jedina konstanta u njegovom identitetu bila je to što se sve vrijeme osjećao kao musliman.
Da se razumijemo, Ćatić nipošto nije bio nikakav tradicionalni vjernik. Banalno govoreći, bio je pijanac. Čak mu i na grobu piše da je „boemski živio“. Kažu da ga je njegov mostarski mecena Muhamed Bekir Kalajdžić redovno vodio na ručak, ali mu nije davao novac znajući da će ovaj novac umjesto na hranu potrošiti na piće. Usprkos tome, osjećao je snažnu sentimentalnu identifikaciju sa islamom i islamskom kulturom generalno.
Ćatićevo odbacivanje srpskog nacionalnog osjećanja ima veze, čini mi se, sa tendencijom koja je među srpskom nacionalnom elitom još u njegovo vrijeme postojala, mada tada nije bila potpuno dominantna, a prema kojoj se izjednačavaju srpsko nacionalno osjećanje u etničkom smislu i pripadnost pravoslavlju u vjerskom.
Moglo bi se nadugo i naširoko analizirati zašto je tako. Dio razloga krije se nesumnjivo u dugoj otomanskoj okupaciji, odnosno u činjenici da je oslobađanje Srbije istovremeno bilo i oslobađanje od Turaka, a slovensko muslimansko stanovništvo koje je primilo islam, zadržavši jezik, kulturu i veliki dio običaja, olako je identifikovano sa Turcima. Imajući u vidu da su sve do balkanskih ratova, što će reći do prije stotinu godina, između ostalog i Sandžak i Kosovo još uvijek bili pod upravom Otomanskog carstva, neprijateljstvo prema Turcima nije bilo tek neki davni skoro mitski animozitet nego činjenica svakodnevnog života. Ipak, to ne objašnjava do kraja potrebu da se slovensko muslimansko stanovništvo proglasi Turcima i da ga se ultimativno poziva da se vrati „prađedovskoj vjeri“.
Činjenica je da je velikom broju pravoslavnih Srba, svaki musliman koji se osjeća kao Srbin automatski sumnjiv, ako nije spreman da se pokrsti. U tom smislu je izuzetno indikativno iskustvo Mustafe Mulalića. Čudna je njegova životna priča i ako bi kakav stereotipni srpski nacionalista tražio muslimana po svojoj mjeri, teško da bi našao boljeg od Mustafe.
Rodio se u Livnu 1896. godine. U Kraljevini Jugoslaviji bio je aktivista i poslanik Živkovićeve i Jevtićeve Jugoslovenske nacionalne stranke. Godine 1941. povezuje se s Dražom Mihailovićem i odlazi na Ravnu goru. Bio je član Vrhovne komande Jugoslovenske vojske u otadžbini i član Centralnog nacionalnog komiteta Ravnogorskog četničkog pokreta. U Mihailovićevom štabu je bio sve do aprila 1945. godine. U socijalističkoj Jugoslaviji je kao četnički kolaboracionista osuđen na pet godina zatvora. Kaznu je odslužio u Glavnjači, a poslije robije je živio u Sarajevu gđe je radio kao trgovac. Umro je 1983. godine.
Iza Mulalića su u rukopisu ostali memoari pod naslovom „Hronika Drugog svjetskog rata iz aspekta mojih doživljaja i rasuđivanja“. U njima je i epizoda u kojoj Mulalić opisuje jedan svoj beogradski doživljaj. Došavši jednom prilikom s Ravne gore u Beograd, u nekoj kafani se susreo s nekoliko simpatizera četničkog pokreta. Dočekali su ga sa dobrodošlicom. U jednom trenutku ga, međutim, jedan riđokosi prota odvede za zaseban sto i reče mu: „Zdravo, kume.“ Mulalić se začudio jer je ovoga vidio prvi put, pa ga je upitao: „Otkud smo kumovi, kad se prvi put vidimo?“ Pop je odgovorio ovako: „Eto, ja sam ti kum! Kad se budeš vraćao u prađedovsku vjeru, nemoj da tražiš kuma, ja sam ti se prvi, i to od sveg srca, javio za kuma.“
Prisjećajući se toga godinama kasnije, Mulalić bilježi: „Bilo mi je jako teško. Taj šovinistički prepad me je duboko vrijeđao. U svojoj vjeri ja nisam bio kolebljiv da ne bi takvom ataku odolio, ali me vrijeđalo što ovakvi ispadi nanose štetu nacionalnoj stvari.“
Mulalić se tada upušta u raspravu s popom pa ga pita na koju prađedovsku vjeru misli, a prota odgovora da misli na pravoslavlje, naravno. Mulalić kaže da je njegova prađedovska vjera bogumilstvo, a da je i njemu i popu zajednička prađedovska vjera Perun, odnosno slovenski politeizam, pa pita popa da se on vrati Perunu. Pop na to pobjesni te kaže kako su mu draži muslimani-Hrvati od muslimana-Srba jer prema njima „nema obzira u provođenju naše politike“. Nesretni Mustafa izlazi iz kafane jako ožalošćen. Ovako se toga sjeća: „Pukla mi je pred očima realna slika naše stvarnosti, naših neiskrenih odnosa. Mjesto borbe protiv okupatora, viđeh da nam predstoji međusobna borba.“ Mustafa Mulalić je bio Srbin, što se kaže – sa dna kace, ali nekima, eto, ni to nije bilo dovoljno, samo jer je bio musliman.
Naoko paradoksalno, ali upravo je u socijalističkoj Jugoslaviji pojedincima koji su porijeklom iz muslimanskih porodica bilo najlakše da se osjećaju kao Srbi. Razlog za to je marginalizovanje religije u javnom životu. Veliki broj istaknutih političara i umjetnika sa imenima orijentalnog porijekla u SFRJ su se izjašnjavali kao Srbi. Meša Selimović i Skender Kulenović su samo najistaknutniji među njima.
Ratni raspad Jugoslavije, a naročito rat u Bosni, učinio je gotovo nemogućom širu i masovniju identifikaciju južnoslovenskih muslimana sa srpskim nacionalnim osjećanjem. Mržnja s kojom su rušene džamije i praktično svi simboli islamske kulture, intenzitet i okrutnost zločina, a naposljetku i izjava Ratka Mladića data baš u Srebrenici 11. jula 1995. da je poslije bune protiv dahija došlo vrijeme za još jednu osvetu Turcima – sve to ukazuje na odbacivanje muslimanske komponente vlastitog identiteta iz srpske perspektive.
Uostalom, u više od stotinu proteklih godina hiljade pojedinaca iz muslimanskog miljea osjećali su se Srbima bez ikakve potrebe da prigrle pravoslavlje. Ne ulazeći ovđe u lične motive i ne problematizujući to na bilo koji način, valja čisto sociološki primijetiti da je Emir Kusturica valjda i prva osoba bosanskomuslimanskog porijekla kojoj je puno pravo da se osjeća Srbinom šira društvena zajednica priznala tek kad je prešao na pravoslavlje. Istovremeno postoji čitav niz osoba srpskog porijekla i etničke pripadnosti koje su u Sarajevu prešle na islam i počele se automatski izjašnjavati kao Bošnjaci jer očito ni iz tamošnje perspektive nije moguće biti Srbin islamske vjeroispovijesti.
Koča Popović je nekad početkom sedamdesetih godina prošlog vijeka kazao kako Albanci mogu da budu dobri Jugosloveni, ali da ne mogu da budu Srbi. Na sličan način bi se današnja srpska politika trebala odnositi prema Bošnjacima u Srbiji. Oni mogu biti dobri politički Srbi, lojalni državljani Republike Srbije, ali je iluzorno od njih očekivati bilo kakav pretjeran sentiment prema pravoslavnom imaginarijumu.
Uostalom, slučaj Adema Ljajića je tu odličan primjer. Ako je on voljan da mirno stoji dok sluša državnu himnu, ako je voljan da igra za reprezentaciju svoje zemlje, besmisleno je od njega očekivati da se aktivno identifikuje sa tekstom koji se skoro bez izuzetka čita u pravoslavnom ključu.
Kad Aleksandar Vučić kaže da su Bošnjaci i Srbi isti, jedino su im religija i vjera različite, to je u savremenom političkom trenutku realna i ostvariva perspektiva kojoj valja težiti. Svima bi nam ovđe bilo bolje da lokalna etnogeneza nije bila bazirana na religiji nego kao u većini slučajeva na jeziku. Ako su katolici, muslimani i pravoslavci koji govore albanski svi Albanci, ako su katolici i protestanti, pa i sve više muslimana kojima je maternji jezik njemački Nijemci, šteta je što nas Južne Slavene jezik nije spojio čvršće nego što nas je religija razdvojila. Sada je, međutim, tako kako jest, što ne znači da je zabranjeno nadati se i sanjati.
Uostalom, Musa Ćazim Ćatić je prije stotinu i petnaest godina pisao:
Jedna nada bolnu dušu tješi;
I sa srca crni očaj briše,
Nada sloge – bratskog jedinstva
Za čim Srbin umire i diše,
Jer je sloga spasonosna zora
Što će zbrisat mrak nam sa obzora.
A Njegoš 1847. godine, u pismu Osman-paši Skopljaku kaže ovako: „Kada sa mnom govoriš kako moj brat Bošnjak, ja sam tvoj brat, tvoj prijatelj, ali kada govoriš kao tuđin, kako Azijatin, kako neprijatelj našega plemena i imena, meni je to protivno i svakome bi blagorodno mislećemu čovjeku protivno bilo.“
Ima se, dakle, na čemu graditi sloga.
Bazdulj (vjerovatno namjerno) nije shvatio stihove Muse Cazima Catica. Catic je bio za „bratstvo ijedinstvo svih juznih slavena“ i zato je kroz pjesmu predstavio brata Srbina pjevajuci u prvom licu. To nije njegova deklaracija etnicke pripadnosti, to je umjetnicko djelo gdje on u prvom licu pjeva o tipicnom Srbinu. Npr, Catic kao musliman nije imao nikavu „slavu“, a u pjesmi je spominje. „Junačkih mi đeda slava“ jer su slave tipicna karakteristika Srba. On je posvetio pjesmu tipicnom pripadniku bratskog naroda, ne sluteci da ce se roditi posrbica kao Bazdulj koji ce tu njegovu dobronamjernost iskorisitit da ga oblati kao prevrtljivca.
Ako su nacije kao pasmine , genetske karakteristike jedne grupine pasa… pa zbog tih odlika uocavamo da nisu svi psi isti , te smo ih kategorizovali u razne vrste …Njemacki ovcari , Sarplaninci, Pudlice , Jazavicari itd…. Da li samo zato sto smo neke neke nemacke ovcare istrenirali kao pse cuvare ovaca, neke za detektovanje droga , neke za detektovanje eksploziva , neke razmazili… da li sada bilo koja od tih podgrupa nemackih ovcara , vise odjednom nisu nemacki ovcari ? Ili moramo sve nemacke ovcare pretrenirati u cuvare ovaca , da bi se ovcari i dalje osecali ovcarima ?
Pretpostavljam da je podela pasa na razne pasmine adekvatna budjenju nacionalne svesti kod ljudi (objasnjavana kao napredna ideja …medjutim i dalje je PODELA = ZAVADA …zavadi pa vladaj ) (taktika koristena od strane vladajuce klase , koja je tezila da ima jacu moc / vojsku pri grabljenju tudjih zena ,teritorija , vecu bazu za ubiranje poreza , i zedj za vecim titulama )
Tobejarabi Muhareme, pitaj prijedorčane, banjalučane itd itd jesu li mogli biti srbi 92ruge.
Mogli su biti Srbi 1990. i 1991. zar ne?
Nije bijes Srba u Prijedoru i Banjaluci poceo 1992. moj prijatelju vec od klanja u Jasonovcu 1941. kada je vecina muslimana stala na stranu Ustasa. Malo li je bio period od 1945. do 1990. da se muslimani odluce za sazivot?
Sjecam se ponosnih prica iz Sarajeva 1991. „Moj babo je bio u Hanzdar Diviziji! Sve vlahe cemo u logore!“
E, pa, Srbi su vec to dozivjeli 1941. pa kad su vidjeli da se isto ponasate 1990. i 91. u ratu u Hrvatskoj…sta si mislio da ce se desiti?
“Odvojili smo se od Srbije, jednom za svagda.“ A. Izetbegovic.
Tesko. Uzmes tramvaj na Bascarsiji i 20 minuta kasnije izadjes u Srbiji. Razmisli malo o tom kakav je uticaj ratni zlocinas Izetbegovic imao na Srbe i BiH.
Uostalom, da ga citiram „Zrtvovacu sve i svakoga za islamsku BiH“ Toliko je uspjeo u svojim namjerama o odvajanju o Srbije (priblizio je na 10 tramvajskih stanica od centra vehabizma i BiH) i islamizaciji (Nasilna federacija koju 50% kontrolisu fanaticni Katolici)
Posrbice gore od Srba. Sikter vlasima, ne trebate nam!
Kako ne trebamo? Pa, kome ces onda komentatisati na portalu? Na koga ces da uperis prst i kazes „E, ja nisam to, zato sam ovo!“ Ciji ces jezik da ukrades? Od koga ces vakcinu da dobijes?
Cudnu si zemlju izabrao da zivis ako zelis da budes daleko od Srba.
Srpski jezik ne postoji , zato i koristis bosanski, jer za drugi nit ne znas nit umes
Dogod vam je srpski maternji jezik, ne možete pobeći od onoga što ste.
Na žalost, ovo je tekst koji se pojavio sa nekih 200 godina zakašnjenja. Da su naši preci drugačije odlučili i da se nisu delili po veri, verovatno bi istorija bivše Jugoslavije bila manje krvava. Ali, mnogo negativnih stvari se izdešavalo i tu više popravke nema. Ogroman deo krivice je na nama Srbima, ali i muslimani su odigrali svoju negativnu ulogu.
Bravo, Amire, brate! Ako zaista to misliš, onda od mene nemaš većeg prijatelja.
Srbin može biti svako onaj ko istinski slijedi srpsku nacionalnu politiku, srpsku nacionalnu ideju, osjeća se srpski, izvršava svoje dužnosti prema srpskoj državi i narodu, ma kako mu bilo ime.
Ja sam Srbin.
Bravo, Amire, brate! Ako zaista to misliš, onda od mene nemaš većeg prijatelja
To se moglo pre 120 godina. Danas ne. Mislim, može i danas, ali ne masovno. I tvrdim da smo mi glavni krivci i naše političke i verske vođe i njihova isključivost. Kad je krajem 1890 ih u Dubrovniku na vlasti bio krug Srba katolika, tad su oni bili trn u oku vladike dalmatinskog Nikodima Milaša koji je govorio šta će nam oni, oni su tvrdi rimokatolici, koji veru pravoslavnu nazivaju vlaškom. A Dubrovnik i Cavtat puni oduševljenih Srba. Oduševljenih Obilićem, carom Dušanom, slobodnom Srbijom kao pijemontom. A nisu to bili ni Jovanovići ni Petrovići, ni Milutinovići. To su bili Pero Budmani, Luko Zore, Medo Pucić, Matija Ban, Marko Car, Antun Fabris, Mato Vodopić, razni svećenici kao dum Stojanović, Vlaho Bukovac, Valtazar Bogišić, Marko Kolendić…. 27 godina su oni gradili svoje srpstvo, štampali listove kao „Dubrovnik“ i „Srđ“, ulazili u klinč sa onima koji su propagirali hrvatsko ime, a nama nisu bili dobri zbog imena i vere…Naše političke vođe nisu mogli da nađu način kako da ih uključe u naše biće, a naši popovi su ih doživljavali kao pretnju, jer bi onda značilo da Srbin može biti i bez pravoslavlja. Kakva kratkovidost. Zbog čega, zbog vere koju smo dobili od Vizantije ili od Rima ili od Osmanlija. Ognjem i mačem, milom ili silom, naspram onog što smo jedino sa sobom doneli na Balkan. E moj Nikodime…
Muhareme brate, zbog čega patiš što ne možeš biti Srbin? Za mene ne moraš biti ni Srbin, da bih te osećao kao svoga, a kamoli pravoslavac. Osećam te kao svoga, kao dobrog čoveka i kao dobrog pisca. Čovek moga jezika. Ti budi srpski pisac. Za ponos svima nama, malo li je?
Greška u kucanju, ne od 13-og veka, to u vezi hrišćanstva.
Jedan Srbin nikada ne može da bude musliman. To je možda nekada u istoriji moglo u prvoj generaciji, ali svako ko je konvertovao u islam, postajao je Turčin. Kao što je svako ko je konvertovao u katoličanstvo, postajao Hrvat. Dakle prelazak Srba u druge vere na ovim prostorima znači tihi genocid srpskog naroda. Mi Srbi možemo biti vernici ili ateisti, ali nas pravoslavlje definiše kao naciju. Bez pravoslavlja nestajemo u jednoj do dve generacije. Dakle svako ko nam prodaje maglu o Srbima katolicima i Srbima muslimanima nam ne misli dobro. Tu prednjači šarlatan Šešelj. Ovaj momak možda ništa namerno zlo ne misli, ali ono što govori je pogubno za srpski narod. On toga možda nije svestan, a možda i jeste.
Na više skupova sam dokazivao glupost tvrdnje da Srbin ne može biti islamske ili druge vere. Čak su neki popovi i vladike tvrdili da je Srbin samo pravoslavac, pa još svetosavac! To je nešto kao veći nivo?
Idiotizam čisti! Kako ne može biti Srbin druge vere, pa i islamske? Ko normalan može da meša babe žabe, odnosno poreklo i veru?
Šta su onda Srbi ateisti? Nemaju naciju? A kada Srbin ode recimo u subotare, i dalje ga računaju Srbinom? Roberto Bađo postao budista, da li je manje Talijan? Škoti katolici navijaju za Seltik (Keltik), i hoće nezavisnost, dok Škoti protestanti su unionisti i navijaju za Rendžers, ali i jedni i drugi nose kilt i sviraju gajde. Koliko ima Šiptara katolika, čak i pravaolsvaca?
KOLIKO SMO BRAĆE PO KRVI, POTOMAKA ISLAMIZIRANIH SRBA, OTERALI OD SEBE, TOM KRETENSKOM TVRDNJOM DA NEMAJU NIŠTA ZAJEDNIČKO SA NAMA? Šta da rade ljudi islamske vere a prezimena Marići, Milići, Pitići, Dudići i ostali, kojima i prezime kaže šta su poreklom? Da ih teramo u malu Aziju, da tamo traže pretke?
*
Dosta učenih ljudi smatra da su genetski najčistiji Srbi upravo potomci PRVOISLAMIZIRANIH SRVA. Nisu morali voditi odive paši za prvu bračnu noć. A pravi Turci se nisu baš previše orođavali sa njima, tako da su ostajali genetski čistiji.
Koliko je njih, prilikom prelaska u islam, uziđivalo ikone u zidove? A Mehmed-paša, Rade Nenadić, (nije ni Sokoloivć, nego su od Sokoca) nije odveden sa 5-6 godina, nego je već imao par godina iskušeničkog staža u manastiru. I postao Turčin? Ma nemoj.
Beg Ljubović čuveni, došao iz Male Azije?
Koliko ima navodnih Hrvata čiji se deda pokatoličio. je li, uz veru, promenio DNK?
Svaki pripadnik islamske vere, kome prezime upućuje da je slovenskog roda, posebno ako uspe da nađe neke tragove o precima, pa se izjasni kao Srbin islamske vere, IMA PRAVO da se tako izjasni. Zašto mu to negirati i terati ga?
Mislim da je pravoslavlje prava vera, mislim da svinja nije nečista, ali, ako je on odrastao u tom uverenju, neka ga. zašto bih mu ja to rušio? Uostalom, koliko „naučnika“ pobija i priču o Hristu?
I da mi neko naučno dokaže da je Novi zavet prevara, ne bih mogao da mrsim recimo Badnji dan i Veliki Petak. Tako i brat islamske vere ako je odgajan da se moli Alahu, neka se moli. Ako ceo život nije jeo svinjetinu, ne mora je jesti ni sada. ne jedu je ni Jevreji,m ni subotari i još neki.
Uostalom, na Zapadu, iznad svakog islamskog centra su navedena imena 41 proroka, Avram, Jezekilj, Danilo…. Mojsije, Isus, Muhamed… Znači, priznaju Hrista kao proroka, samo misle da ga je Muhamed prevazišao. Ja se tu ne slažem, ali nije razlog da im negiram poreklo i pretke.
*
Na kraju, šta ćemo sa onima koji (a ima ih sve više) promovišu staru, slovensku veru, pa vraćaju Svetovida Peruna…Oni smatraju da, kako su peci naših muslimana odustali od vere svojih dedova, da su naši pra-pra preci (i naši i muslimanski) u vreme Konstantina odustali od predčke vere. Ako su naši muslimani konvertiti od pre 2-3 veka, onda su i njihovi ALI I NAŠI preci konvertiti od 13og veka, od Milanskog edikta? Od koga smo primili hrišćanstvo? Od Grka. Pa kako ne postadosmo Grci? Šta ćemo onda? Neka mi objasne ti što Srbe islamce ne priznaju za Srbe.
Bravo Nebojša, odavno nešto pismenije i potkovanije pročitala nijesan. Nema se šta dodati.
Kakva budalaština reći da srbin ne može biti ni jedne druge vere do pravoslavne! Zbog takvih i jesmo tu gde smo. Da ne pričam o zgražanju pojedinaca kad se izjasnim kao ateista… A nemam šta drugo biti do srpkinja, to su mi koreni i to ne mogu da biram. Da li verujem i u šta – to je već neka druga prioča. Kao što Muharem i piše – sami odbacujemo svoje zbog zadrtosti.
Dok je takvih, koji misle kao vi g. ĐukićU, ništa izgubljeno nije!
Dok je takvih, boljih Srba, razumnih i blagorodnih, sve je položno, niz put otvoreno. Još je i neka zvijezda na nebu naša, srpska.
Pa će da nam svijetli, da i mi jednom stignemo!
Rene genon, francuski filozof, prešao je bio u islam i nastanio se u Kairu. Nikome nije palo na pamet da mu negira da je Francuz, niti je ikome palo na pamet da ga proglasi Egipćaninom. I naš narod ima izreku: „Brat je mio – koje vjere bio“!
Djikane, pukovnice, gospodine, opusteno.
Neka ih da“ istinu pisu“, neka ih strucne knjizevne. Turce, turke, ne znaďeće. Svojega ne vemaju, nasega bremaju, pa mi ih fersten.
Ali nikad oni https://m.youtube.com/watch?v=7f5a9BhGios
E moj Muhamede brate srbine , pa neki ne daju ni nama da budemo crnogorci (Srbi) koji zborimo srpski; idemo u nasu Pravoslavnu crkvu (srpsku) a ne vama muslimanima,
Tako ti je kad se Srpstva dovate nedostojni imena njegovoga pa svo Srpstvo oce da uniformisu po svom stanju suzene svijesti:
Ridjokosi prota … Malo mu bilo sto je Mulalic Srbin kakav se rijetko radja, Srbin vitez, jos i vojvoda, slabo ga je to kazivalo, pa ga proto ridji priziva u pravoslavlje u memljivoj mehani!?
Malo je njemu sto je ovaj bolji Srbin, nego neki drugi, mnogi drugi Srbin, pa bi on prota, valjda da Mulalica poboljsa, kako je dobro samo ono sto je pravoslavno!?
Mulalica!?
Eto, tako smo mi zavrtjeli razbratno kolo!
Oni uskocili u tudju vjeru, pa ga okrenuli, a mi pritrcali pa ga zavrtjeli dok nam i jednima i drugima nije smrcilo i pomutilo u glavi, nikad da razbistri!
Davnih dana pohitali da ih za svagda otpisemo!
Oni izdali vjeru koja nije samo srpska, a mi izdali njih koji su samo Srbi! Sebe izdali!
Unavidili da je nama koji rijetko u crkve zalazimo, vjera vaznija od svega, od bliznjega, od nas samih, od zivota naroda vaznija!
Vaznije nama da smo pravoslavni, ma se na prste brojali, pod jednu krusku smalaksali!
Sve smo mi do tancina proucili kako su oni, oni Srbi, prodali “ vjeru za veceru „. Nidje gladne oci nijesmo vidjeli, sazalili, kad smo vec zalili sebe, njih nijesmo, kako su oni to valjda iz cista bijesa cinjeli!? Svi lakomi, zar?
Kako mnogi nijesu, svejedno je nama.
Kad vec zalili nijesmo, jesmo li makar pokusali da razumijemo svoj narodni i drzavni interes. Susastveno da pojmimo kako smo odvec mali za deobe i nacionalne kaprice! Da je svakom narodu, pa i Srbinu, svaki odbitak, tragicni gubitak?
Kako je svaki takav gubitak, nepopravljiva steta.
Srpska steta. Srbinova steta!
Kako ovdje, u strasnome razbratnom kolopletu, jedino Srbin cari svoju stetu.
Jer, i njihova je steta opet nasa srpska.
I danas, snage nemamo da istini pogledamo u oci. Da suocimo!
Sve sto znamo, jadno nam je znanje, kako je jednom lakomi izdao!?
Jednom!
A mi, koliko smo mi puta izdali i njih i sebe???
I onda, jos i onda koliko juce, kada umjesto da pravimo Srbiju, sa sve Srbe Srbiju, za pravoslavne Srbiju, i one katolicke, i ove muhamedanske Srbe Srbiju, pravili smo Srbinu, svakom Srbinu, tamnicu u Kraljevini SHS.
Kako je ona svakome drugome bila put do necega, Srbima do nicega! … Do propasti ciste!
Tada, e onda smo, kada smo najaci bili, onda smo ih pustili niz mutnu vodu : Dalmatince i katolicke Srbe u Istocnoj Hercegovini prepustili njima mrskim Hrvatima, bracu muhamedansku u bezumne pretvorbe gurnuli, kako ni do danas nijesu skrasili u necemu, bilo cemu smislenom. Pa lutaju, traze sebe tamo dje ih nema, niti ih je ikada bilo. U Turke po Raskoj zalaze, traze sebe u tudje!? Koji su njima i tudji blizi od srpskog brata, koji ih nece. Vec da nam se bespogovorno dokazu, da budu jos pobolji pravoslavci nego ovo mi, kako smo to zaumili jos mnogo prije nego se ridji prota nudio za kuma srpskom vitezu, vojvodi Mulalicu!
Da se u pravu vjeru povrate, pa da onda mi koji se nijesmo prodali za vjeceru porazmislimo jesu li dovoljno okajali, jesu li zasluzili da ih primimo nazad u Srbe!!!
Nije valjda da neko iskreno vjeruje kako je sva krivica u njima!?
Mimo nas, jedino pravih Srba!
Koji smo zbog ovoga i onoga, a svi znamo i zasto i kako, unavidili da je samo jedan jedini Srbin, onaj pravoslavni Srbin!
Da su, recimo, Albanci tako razmisljali ni za pod krusku ih ne bi bilo. Ama su oni razmisljali, a mi nijesmo.
I Njemci su razmisljali, i Spanci, i Francuzi …
Srbi, nijesu.
Mi smo zalili, (zlo)pamtili, sikterisali, prezirali, tugovali …
Sve smo radili, samo mislili nijesmo.
Da jesmo, ne bi nam uoci Bozica stizalo tuzno Muharemovo pismo. Cije prezime mene najmanje cudi i jos mi manje smeta, kako mi od nekih cegovickih odavna pati probavni trakt!
Svaka ti čast, strelče! Ako srž ima svoj centar, ti si ga pogodio!
Može kako ne može , pa svi bijeli narodi vode porijeklo od srba , i Danska se nekada zvala Srbija , i Baltičko o Tirensko more su se zvali Srpsko more , prvo klinasto pismo je u stvari stara srbika azbuka …..a ne da Bazdulj nije srbin , srbin je nego što je drugo !
Kakve veze ima ko se kako preziva?
Nema mnogo, ali ipak ima.
Sjajno! Svi njegovi tekstovi su vrhunski. Samo mu je prezime neobično. Mijenjao bih ga, pa da su mi sultani preci!
Polako kreće islamizacija CG i Srbije, pa Evrope.