Mr Gordana Porobić Krcunović: Kultura je superiornija od politike

Piše: Mr Gordana Porobić Krcunović

Ako bismo se vratili samo nekoliko mjeseci unatrag i napravili misaoni eksperiment hobsovskog tipa o povratku u preddruštveno stanje, na okrugli sto pod nazivom „Kultura, pozorište i film“, ali u organizaciji kulturtregera iz bivšeg režima, zasigurno ne bi bili pozvani neki od učesnika razgovora koji je prije neku noć organizovala NVO Ne damo Crnu Goru.

Na osnovu bezbjednosne procjene orvelovskog komiteta za kulturu, oni bi bili nepoželjni za tom rotondom istomišljenika zato što se ne nalaze na „pravoj strani istorije“. Ali, budući da smo nedavno izašli iz jednog pretpolitičkog i preddruštvenog stanja, za očekivati je da će kultura dijaloga postati redovna pojava na kulturnoj sceni Crne Gore, a ne tek incident.

Osvrnuću se na genezu devastiranja materijalnih i nematerijalnih kulturnih zdanja u Crnoj Gori u prethodnom periodu, s akcentom na dva najdrastičnija primjera iz Nikšića i Herceg Novog.

Nikšić je prethodnih decenija određivao sudbinu Crne Gore, pa i kad je riječ o kulturi i umjetnosti. Naime, u Nikšiću je sedamdestih godina jedan opštinski moćnik u ideološkom delirijumu prvo uništio čuveno nikšićko amatersko pozorište, a zatim pucao u sat na zvoniku Hrama Svetog Vasilija Ostroškog, valjda da bi ubio vrijeme. No, nije to bio pucanj iz dosade, intermeco u napornom revolucionarnom radu. Revolucija je trebala da teče, a vrijeme da stoji.

Nikšić je u to doba bio kulturni centar Crne Gore, a nikšićko amatersko pozorište poznato u staroj Jugoslaviji po bogatom repertoaru i kvalitetnim glumcima. Upravo je ovaj egzemplarni događaj odredio sudbinu umjetnosti i kulture u Crnoj Gori, a iz klase pomenutog „pucača“ kao da su izašli mnogi pozorišni djelatnici. I dok je vrijeme stajalo na teško ranjenom crkvenom satu, revolucija je povremeno proždirala svoju djecu, često i u katakombama nikšićkog sivog Doma revolucije, ispod njegove nesuđene pozorišne scene i nikada razapetog bioskopskog platna.

U međuvremenu ranjeni crkveni sat se oporavio. Ali, vrijeme kulture zamijenilo je vrijeme teatrokratije. Teatar je zamijenio umjetnost, odnosno, pozorište je postalo javni servis, javni servis je postao pozorište, a film reklamno-propagandna poruka.

Odlukom Ministarstva prosvjete i JU Muzičke škole da izbace hercegnovsko pozorište iz njegove sopstvene kuće, u Herceg Novom su prije desetak godina uništena dva kulturna zdanja: Palata Burovina stara preko tri vijeka i Hercegnovsko pozorište koje ima tradiciju dužu od jednog vijeka. Umjesto pozorišne predstave publika je gledala strašnu scenu iseljavanja pozorišta.

Skoro četvrt vijeka je Hercegnovsko pozorište živjelo u Palati Burovina, dok je ta Palata živjela od pozorišta, od umjetnika koji su sa entuzijazmom stvarali umjetnička djela i ujedno bili vitezovi Palate. Pozorište je ostalo bez svog doma, grad bez pozorišta, a Palata se urušavala čekajući na „kuma Žorža“, da na njenim ruševinama napravi još jedan „mali romantični kompleks“(„Ljepota poroka“, Živko Nikolić) u kojem će sjedjeti vitezovi okruglog stola istomišljenika, u kojem će kulturni radnici raditi kao lakeji, dekorateri, dizajneri, uljepšavajući surovu svakodnevicu „gologa života“.

Dok je stvarni život u Crnoj Gori pisao drame, tragedije i satire, kultura je postala instrument političke moći, uvježbana za promovisanje simbola, organizaciju ceremonija i produkciju „poučnih iluzija“ i fikcija. Ipak, promjene koje su uslijedile su pokazale da je kultura teren na kojem moć može da bude osporena i da je superiornija od politike. Kada se ospori kulturni identitet nipodaštavanjem „neprekinutih kontinuiteta, mjesta, jezika, srodstva, vjere i zajednice“ slijedi društvena pobuna.

Poruka koju je poslala promjena na političkoj sceni Crne Gore je da odnos politike i kulture nije odnos jednakih i da je kulturna reforma koja mora uslijediti uslov svih reformi u društvenom životu. Oslobađanje kulturne scene, oslobađanje umjetnosti je stvaranje ambijenta za jednu Kulturkritik koja će se oduprijeti gleichschaltung-u kulture i politike (gleichschaltung ili „nivelisanje“ je izraz koji je Tomas Man koristio da bi opisao surovost „Braon revolucije“ zbog koje su mnogi umjetnici morali da bježe iz svoje zemlje).

Da bi Kulturkritik zaživjela potrebno je u škole i na fakultete uvesti predmet kulturologija, umjesto preduzetništva, zdravih stilova života i građanskog obrazovanja, kako bi se djeca edukovala o svim umjetničkim formama, pozorištu, filmu, muzici…

Kulturologija je šira od navedenih predmeta, ali ih i obuhvata. Kao primjer može poslužiti Rusija gdje je nakon pada komunističkog režima s ciljem kultivacije društva uvedena Kulturologija kao predmet na prvoj godini na svim studijskim programima ruskih univerzitetita. Kulturologija bi bila preventiva od teatrokratije i porovincijalizma koji se plasira kroz industriju zabave uz podršku medija.

Pročitajte još:

NVO „Ne damo Crnu Goru“: Zna se kojim jezikom govorimo, i to ne smije biti političko pitanje!