Može li bivši švercer narkotika voditi sindikat u državnom preduzeću?

Iako je pravosnažno osuđen zbog šverca 50 kg marihuane, Dejan Žarić danas zastupa radnike Željezničkog prevoza CG i, prema navodima dijela radnika, koristi sindikat za ličnu korist.

Dokle ćemo stići kao društvo, kad jedan ovakav čovjek sa poljuljanim kredibilitetom ima pravo da se obrati premijeru, predsjedniku Skupštine i ministarki, i traži odgovornost za navodno netačne izjave usmjerene ka menadžmentu preduzeća i izvršnoj direktorki, ugrožavajući kako njihov lični, tako i ugled samog preduzeća?

Gdje nas vodi put kad ovakav čovjek sa ovakvim dosijeom dobija u Vijestima više prostora nego premijer Spajić?
Kako se zaštititi od ovakvih manipulatora i švercera droge?

U zemlji gdje su granice između zakona, morala i lične koristi sve nejasnije, javnost s pravom postavlja pitanje – da li osoba osuđena za šverc narkotika može i treba da vodi sindikalnu organizaciju u državnom preduzeću?

Dejan Žarić, koji je prema sudskoj presudi iz 2011. osuđen na četiri godine zatvora zbog pokušaja šverca 50 kilograma marihuane, danas je zaposlen u državnoj firmi Željeznički prevoz Crne Gore (ŽPCG), i to ne kao običan radnik, već kao lider jednog od sindikata koji aktivno kritikuje upravu firme i traži smjene menadžmenta.

Iako zakon ne zabranjuje zapošljavanje lica koja su odslužila kaznu, i sama ideja njihove reintegracije u društvo je civilizacijski cilj, ostaje pitanje da li je moralno da neko sa takvom kriminalnom prošlošću bude u poziciji da vodi borbu za pravdu, jednakost i interese zaposlenih.

Prema navodima dijela radnika, postoje ozbiljne sumnje da Žarić sindikat koristi kao paravan za ostvarivanje lične koristi. Navodno je više puta vršio pritisak na menadžment tražeći pogodnosti i poslove za firme s kojima je povezan – uključujući i radove poput ugradnje eloksirane bravarije – pravdajući to „borbom za radnike“.

Sindikalna borba u svojoj suštini podrazumijeva zastupanje poštenja, jednakosti i zakona. Kada lider te borbe ima krivični dosije iz oblasti organizovanog kriminala, a uz to se dovodi u vezu sa privatnim poslovnim interesima, čitav sistem gubi kredibilitet. Povjerenje radnika, građana i javnosti u sindikate i državne institucije dodatno slabi.

Niko ne osporava pravo bivših osuđenika na novi početak. Ali vođenje sindikalne organizacije nije samo posao – to je moralna funkcija. U trenutku kada se ta funkcija koristi kao sredstvo za potencijalne zloupotrebe, pravo na „drugu šansu“ mora biti pažljivo odmjereno u odnosu na javni interes i integritet institucije koju neko predstavlja.