Montenegro grgoljenje

Piše: Maksim Drašković

Kadno Bećo, ponos Gore Crne,

gol postiže i mrežu zatrese,

Bože dragi, na svemu ti hvala,

da je kome stati pa slušati:

Zagrgolji Milutin Grgure,

zagrgolji iz grla grčavca,

kao mutna voda što grgolji

niz cijevi, potok pjenušavi;

ne bi tako ni Šofro zakrešto

kreštavijem grlom prdoguznim (pakosnijem)

kad zakrešti s mikrofon planine;

ne bi tako Jure ni Bobane,

s poglavničkog brda ustaškoga,

poglavniku zaklicali svome

da će Drinu vodu pregaziti

i Srbiju ognjem zapaliti.

Kliče Grgur, jes mu od meraka,

a pominje Beća kapetana:

Evo zore i bijela dana…

Ova epska (deseteračka) pošalica, zapravo je, i nažalost, ozbiljna satirična žaoka, koja slikovito i ubojito žigoše i opominje našu samoubilačku i zlehudu crnogorsku zbilju.

Dužno poštovanje Fatosu Bećiraju i njegovom pobjedonosnom golu, koji je obradovao svakog vatrenog navijača “hrabrih sokola”, kao što svaka pobjeda, izvojevana u viteškom i sportskom duhu, raduje svakog istinskog rodoljuba. Ali kad vam tu pobjedu, neki ozlostrašćeni i bestidni zanesenjak, pretvori u najmračniji poraz ljudskog dostojanstva, i to ni manje ni više nego povampirenim, bezumnim i razularenim ustaštvom – onda u svakom slobodoumnom i slovesnom biću utrne svaki treptaj navijačkog ponosa. E, onda je to, ništa drugo nego fašizam.

A šta mislite, kako bi ovovremenim komitama (čitaj: ustašama), nakon što je plamena buktinja slobode konačno provedrila višedecenijski mrak nad Crnom Gorom, kao utuk na onaj ustaški poklič, zazvučalo da je neko u slobodarskom zanosu uskliknuo – evo zore kako blista, slobodni smo od fašista? Odgovor je jasniji od ovog slobodnog neba nad nama. Kako god bi to zazvučalo u njihovim, srbomržnjom zatrovanim i opoganjenim ustaškim i (komitskim) prsima, to bi u punom značenju dalo mjeru i potvrdilo da je to i jezički i logički fašizam – najgrublji oblik pretjeranog nacionalizma, tirjanske i despotske moći, nasilnog suzbijanja opozicionog mišljenja i djelovanja i diktatorsko disciplinovanje i potčinjavanje društva u potpunosti.

Evo da razmišljamo, kao što jedino i postupamo, sasvim hrišćanski – nemoguće je zaboraviti, ali se može i treba oprostiti. Možda se gorepomenutom režimskom poklisaru i otelo u svom razuzdanom zanosu. I neka to bude samo slučajna pojedinost i podudarnost, koja izdvojeno i ne bi davala nikakvog povoda. Ali, koliko se samo zluradih lupetala nakotilo u ovom bezbožničkom, diktatorskom i otpadničkom, nadajmo se nepovratno prošlom, i mnogo duže nego tridesetogodišnjem zlodobu. Lupetala i podešenih i ostrašćenih vodnomozgića i zlonamjernika, koji bi da prekrajaju vjekove i sveukupnu prošlost našega naroda. I koji to čine iz svojih brloga, sve odavde do Srpske Atine, odakle, po onoj – izdaleka se i zec psu ruga, štekću (da ne upotrebim onaj odgovarajući glagol) svojim zluradim poganim jezicima.

Kažu tako da posrbljavanje Crnogoraca ne traje od juče, već pune tri decenije. I još kažu da je mitropolot Amfilohije imao glavnu ulogu u tom projektu. A onda se još u svom strahu i sljepilu pitaju – šta bi tek bilo da u tih trideset godina Crnom Gorom nijesu vladali Milovi Dukljani? Ništa, samo bi sve bilo po mjeri prave strane istorije i pravdi Boga. A evo kako! Ajde da se, mimo ovih posljednjih trideset godina, vratimo makar još stotinu godina unazad. Ne moramo zavirivati u dublju prošlost, mada bi i ona sve ovo još vjerodostojnije posvjedočila. Ko je od tog vremena pa do danas, i to najgrubljom i najneprirodnijom silom,nacionalno pocrnogorčavao i dukljanizovao Srbe, koji su bili preovlađujući na ovim prostorima? Da li je to bilo prirodno, ili je prirodno da se svi vrate svojim korjenima od kojih ih je neko nasilno udaljio? Da u takvoj Crnoj Gori za sve bude mjesta i da svi skladno i zajedno žive – bez podjela i sukoba. Da bude mio, koje god ko vjere bio.

Daće Bog da tako i bude. Uprkos tome što pojedini zlurado pjevaju – poći ću u šume…!