Montenegrizacija nije zaustavljena

Hercegnovska Knjižara So proslavila je 2024. upravo 20 godina postojanja u gradu koji je osnovan pre 642 godina, a postala je pravo čudo, nezaobilazna stanica u Herceg Novom, i pravi debatni klub. Kako objašnjavate uspeh da od jedne male knjižare napravite tvrđavu kulture i nezaobilazno mesto svakog turiste?

Dopadljiv je kraj vašeg pitanja, jer se, ne bez razloga, pominju turisti, taj stajaći motiv svake sezone.

Herceg Novi nam je učinio, kao grad, tu čast da u centru – ispod stabla divlje naranče i s pogledom na more – postavi jedinstveni turistički putokaz prema Knjižari So. U istoriji, to nije dobila ni jedna klasična knjižara u regionu. Vjerujem da smo zaslužili: Knjižara So je jedina preostala klasična knjižara u Boki i Crnoj Gori.

Da nema izdavačke djelatnosti koja je formatirana na način da objavljuje knjige sa morskom, pomorskom i bokokotorskom tematikom, ne bismo dočekali 20 godina postojanja.

Jedna od formula opstanka, osim enciklopedijskog poznavanja morskih, pomorskih i bokokotorskih tema jeste ljubav prema istim temama od strane nebokelja. Njima je dolazak u klasičnu butigu i razgovor sa stajaćim piscem zato prava intelektualna fešta.

Stranci su naročito naklonjeni našem pristupu da neštedimice pričamo o onom o čemu na recepcijama hotela ne umiju do te mjere u širinu i dubinu.

Ne jednom, rekli ste u intervjuima da je godina 1999. i zločinačko bombardovanje NATO-a bilo ključno da duhovno progledate i da spoznate Boga. Da li je to bilo ključno i da počnete da pišete?

Ne. Propisao sam ranije, kao student, i objavio prvu knjizu u ediciji „Prva knjiga“ Matice srpske, 1998. Objavivši za Lagunu potom „Lutajućeg Bokelja“, postao sam predmet posmatranja kritike i publike, kojima sam tek drugim romanom, „Jedrom nade“, kako to biva, odgovorio na pitanje jesam li pisac tek jednog romana. Bez sve šale, mnogi autori iscijede cijelog sebe u prvom romanu, a onda nemaju materijala, nemaju građu za nastavak literarnog života.

Pisac je po definiciji onaj ko uvijek ima materijala, pa romane, kao veliki Goran Petrović, objavljuju i nakon smrti.

Što se prvog dijela vašeg pitanja tiče, spoznao sam da drukčije vidi i drukčije piše čovjek koji je na osnovu nebrojenih dokaza spoznao da Bog postoji. Moja prva knjiga stoji u tom smislu na jednom tasu vage, a ostalih 17 preteže na drugu stranu.

Šta je ono što čini dobru priču?

Vaše je pitanje od milion bitkoina.

Do sada su se umnožile škole kreativnog pisanja u kojima se lakše dolazi do odgovora na sva pitanja osim na ono: kako?

U književnosti je svaka tema legitimna, ali je važniji način na koji je priča izvedena, nego o čemu je, na kraju svih potentnih krajeva – roman, kao danas vladajuća forma.

Generalni savjet za prvi roman bi glasio: iskreno ispovjedite sebe čitaocima cijelog svijeta, vodeći računa o dvijema stvarima. Da priča bude zanimljiva svima, ne samo vama, i da bude hrabra, pa da, čak i ako postane zabranjeno, kažete da je Marku otac Janko, a ne roditelj br. 2.

Gotovi ste ako se upecate na pitalicu zar nije Marko roditelj br. 1?

Nikola Malović (Kotor, 1970), autor 18 knjiga, dobitnik je 10 književnih nagrada, uključujući i nagradu „Branko Ćopić“ koju dodeljuje Srpska akademija nauka i umetnosti. Poznat po romanima „Lutajući Bokelj“ (Laguna, 2007. g, 12 izdanja) i „Jedro nade“ (Laguna, 2014. g, 7 izdanja, dva prevoda), Malović je za beogradsku Knjigu komerc objavio „Boku Kotorsku i Srbiju“, roman „Galeb koji se smeje“ (tri izdanja na srpskom i prevode na kineski i engleski jezik), te „Ja, Mediteranac“, a Katena mundi u dva izdanja objavila je Malovićevu knjigu „Dogodine na moru“ – naslove koji nam iz do sada nepoznatog ugla dočaravaju boje, ukuse, mirise, ali i geopolitičke slike Mediterana. Malović je pisac, knjižar i izdavač.

Šta je obaveza jednog verujućeg pisca?

Obaveza mu je da u književnosti opravda vlastitu deklarisanost u poredak, u stanje stvari. U mom romanu „Jedro nade“ uveliko se žonglira znacima vremena, pandemijom homoseksualnosti i pedofilije, ali se takvi obrasci ne glorifikuju nego odbacuju kao biloški neoperativni i duhovno neprihatljivi.

„Jedro nade“ je u neku ruku bio proročki roman. Predvideo je rat Kolektivnog zapada sa Rusijom deset godina ranije. Da li ste sada optimista, ima li nade?

U drugom dijelu filmske trilogije Gospodara prstenova, u trenucima kad situacija izgleda bezizlazna, i kada Halet, sin Hamin, kaže da kanda više nema nade, Aragon, budući kralj, kaže da nade uvijek ima. I u pravu je Tolkin, autor književne trilogije, zato što je nada prva rođaka vjere.

Vjerujem da Bog neće dopustiti uništenje svoje tvorevine tako što će geopolitičke sile u jednom trenutku razmijeniti seriju strateških nuklearnih bombi, ali ne isključujem da nas ne čeka ono što smo, kolektivno nikakvi, debelo zaslužili.

Da li je politička korektnost u obrnutoj srazmeri sa umetnošću? Da li ‘cancel’ i ‘woke’ kultura sputavaju pisanu reč?

Svakako, onaj ko s vlastite književnosti sklanja kajmak da bi se dopao većini ili vladajućoj kasti, lišava sebe umjetničke časti, no puni sebi džep, jer povlađuje masama time što im uz amin vlasti uskraćuje književnu dubinu.

Kensel kultura ili kultura javnog prozivanja i sramoćenja nekoga zbog iznesenog stava obično protiv ideja i planova odrođene globalističke elite smrtna je kazna za svakog umjetnika.

Vouk kultura, ako se ne poštuje kao ideologija o pravu na rodnost i vanrodnost identiteta, te na prava rasnih i seksualnih manjina, smrtni je postao grijeh za svakog umjetnika.

Politički korektni pisci su manje, a zagovornici kensel i vouk kulture su veći saučesnici u udruženom globalističkom poduhvatu masovnog zločina prema umjetnosti kao takvoj.

S rukom na srcu, vouk kultura ne sputava pisanu riječ, ali je pervertira, izobličava, kvari, truje i ubija.

Kako komentarišete rezultate popisa, da li je proces montenegrinizacije Crne Gore zaustavljen?

Razultati crnogorskog Popisa 2023. došli su do nas preko svake mjere kasno, što upućuje na to da je za deset mjeseci bilo vremena za političku trgovinu nauštrb broja Srba i na broj srpskogovorećeg stanovništva.

Možda srpski predstavnici u vlasti koji su zadovoljni popisnim rezultatima jesu zadovoljni i popisnom trgovinom, ali istina ne može biti.

Proces montenegrizacije pak nije zaustavljen, samo je usporen.

Pravoslavac je, pa tek onda Srbin, kamen a ne trun u oku Kolektivnog zapada. Zašto? Zato što je Kolektivni zapad otpao od hrišćanstva što ne može da sakrije ni kada, bez pape, obnavlja najpoznatiju parisku katedralu.

Da li će srpstvo opstati ili će propasti?

Ako propadne, propadanju je i bilo sklono.

O propadanju srpstva smijemo da promišljamo, ali u to ne smijemo da vjerujemo.

Mi znamo da smo pojedinačno smrtni. Ali u definitivnu smrt, mi naše vjere nemamo.

Razgovarao: Danijel Kulačin

(Izvor: Poredak, 23. januar 2025).