Momir Bulatović: Progone srpstvo, paralisali ekonomiju

Piše: Momir Bulatović

Proslava trinaeste po redu godišnjice nezavisnosti Crne Gore protekla je u sumornoj atmosferi i sa neobično malo državne pompe. Da li je razlog u maleroznom broju 13, ili se radi o nužnosti u ovoj i ovakvoj državnoj tvorevini?

Sujevjerje vezano uz baksuzluk broja 13 valja ostaviti po strani. Još od samog referenduma i proglašenja državne samostalnosti, Crna Gora je bila oštro podijeljena između dva gotovo izjednačena tabora: onih koji su bili za državnu samostalnost i pristalica nastavka državnog zajedništva sa Srbijom. Način na koji je tada bila obezbijeđena većina na neposrednom izjašnjavanju građana bio je i ostao sumnjiv velikom broju Crnogoraca, ali i nepristrasnih posmatrača. Uprkos svemu, odluka je bila prihvaćena i, što je bila i najveća njena dobit, postala je državna realnost na miran način i bez ozbiljnijih sukoba.

Godine koje su nailazile bila su prilika da ta, stvarna ili nabijeđena većina pruži ruku pomirenja i dokaže ispravnost svojih zalaganja. To je značilo obavezu te i tako formirane vlasti da radi na demokratskom razvoju i preobražaju države za koju su preuzeli potpunu i nepodijeljenu odgovornost. To je značilo i obavezu da se obećanja o ekonomskom procvatu obistine i dopunski odobrovolje sve sumnjičavce u ovaj projekt.

Pametna vlast bi u tadašnjim prilikama sa posebnom pažnjom pristupila Srbima iz Crne Gore. Ne samo zbog njihove brojnosti i utemeljenosti u crnogorskom državnom biću, već i zbog realnosti da su oni tada postali najveći gubitnici ovakve odluke „većine“ ostalih građana Crne Gore.

Nažalost, Crna Gora nema pametnu vlast. Milo Đukanović je stao na čelo nekadašnje ubjedljive manjine koja se, pod imenom montenegrinstva, naprasno, a isprazno proglasila većinom. Godinama i sve neskrivenije u Crnoj Gori se proganjalo srpstvo. Od njene sopstvene istorije i tradicije, do prava na slobodno izražavanje (srpske) etničke pripadnosti, progona Srpske pravoslavne crkve, sve do nedavne sramne presude grupi od 14 ljudi, među kojima su i dva nesporna lidera srpskih političkih partija u Crnoj Gori.

Kada je zvanična Crna Gora postala članica NATO-a, a posebno kada je prije toga priznala lažnu državu Kosovo, to je bilo urađeno sa punom sviješću da je ogromna većina (po njihovom priznanju čak osamdeset odsto) građana bila protiv. Ali, sa Vašingtonom i Briselom za leđima i brojnim lukrativnim poslovima za svoje privatne firme, „gospodari“ Crne Gore su iskazali nesumnjiv prezir prema sopstvenom narodu i otvorili su gotovo sve frontove sa njim.

U prigodnoj čestitki, sa napadnim simbolima moći (zastava, odijelo, basnoslovno skup sat…) Milo Đukanović je svoju državu opisao riječima da je ona „važan faktor regionalne stabilnosti, uvažena članica NATO alijanse, na pragu članstva EU, država koja je regionalni lider u razvoju ekonomije“.

Crna Gora je najmlađa članica NATO-a, pa je donekle razumljivo da njen predsjednik ne zna kako se tačno naziva organizacija u kojoj je ona „uvažena članica“, valjda neće trebati mnogo vremena da nauči da je u nazivu NATO-a već ugrađena riječ „alijansa“. Moguće mu je oprostiti i što „pragom“ smatra nešto što će se, možda, dogoditi (a sigurnije je da neće) tek nakon šest godina, ali je nedopustiva uvreda za ostale evropske države i posebno za zdrav razum kada on o Crnoj Gori govori kao o „lideru u razvoju ekonomije“.

Evropski statistički zavod (EUROSTAT) je u izvještaju za 2009. godinu Crnu Goru, kao mladu samostalnu državu, ocijenio kao jednu od najsiromašnijih u Evropi. Devet godina kasnije, u prošlogodišnjem izvještaju, ponovljena je ista formulacija. Tu se i utvrđuje da je kupovna mocć crnogorskih građana manja od polovine kupovne moći evropskog prosjeka.

Nevladina humanitarna organizacija „Banka hrane“ u Crnoj Gori je, u prošlogodišnjem izvještaju, pokazala da čak 60 odsto građana živi ispod granice apsolutnog siromaštva. Sabrali su sumorne brojeve: 98 hiljada zaposlenih (54 odsto ukupnog broja) prima manje od 250 evra mjesečno; 68 hiljada penzionera ima penziju manju od 250 evra; 50 hiljada je nezaposlenih, a oko 160 hiljada punoljetnih radno sposobnih stanovnika nije zaposleno, ne studira niti se na birou rada vodi kao nezaposleno. Zaključuju: „… Dolazimo do jednostavne, ali frapantne računice da u Crnoj Gori živi oko 376 hiljada ljudi koji imaju mjesečne prihode od nula do 250 evra“.

Na početku obnovljene državne samostalnosti, Crna Gora je imala javni dug od 700 miliona evra. Trinaest godina kasnije on iznosi 4,6 milijardi, što je porast od 327 odsto. Crnogorski BDP, u istom vremenu, porastao je za 130 odsto, u šta se mora ukalkulisati i domaća inflacija (od četrdeset odsto kumulativno) izražena u evrima. Tek manji dio javnog duga je bio upotrebljen za kapitalne investicije. Prvi krak auto-puta „iz nigdje ni u šta“ (londonski „Gardijan“), koštao je „tek“ pet stotina miliona evra. Svi ostali krediti su se koristili za tekuću potrošnju države.

Nakon trinaest godina, Crna Gora shvaćena kao mašina kojom upravlja Milo Đukanović a putanju određuje Vašington, definitivno je „zaribala“. Nema više pogonskog goriva, a mjenjač se zaglavio. Paraliza se očituje u tome što svi znaju da se sa Milom i svim onim što on predstavlja ne može naprijed, a da je hod unazad nemoguća misija za njega i njegove sljedbenike. Paraliza je i u tome što niko pouzdano ne može da zna šta slijedi.

Izvor: „Sputnjik“