Moj prijatelj Elefteris

Piše: Mišo Vujović
Više od četvrt veka dolazim, navraćam i zasednem kod mog dragog prijatelja Lefterisa u restoranu Lefteris u centru Stavrosa. Letovao sam nekoliko godina u ovom prelepom mestu, a nebrojeno puta prolazio na putu za Svetu Goru Atonsku. I leti i zimi, po suncu, kiši, vetru, jednom prilikom i snegu…Godine idu, menja se ambijent, mnogi dragi ljudi odlaze, mi sve sporije koračamo a vreme se ubrzava, s morskom penom blede i neke uspomene, u ogledalu sve manje ličimo na sebe, na onu sliku koja teško isčežava u podsvesti. Kažu da srce slabi ali ne stari, a lepi trenuci života ostaju kao zapis u večnosti, film koji sa nama putuje kroz vreme.
Za tri decenije mojih intezivnih boravaka u Grčkoj stekao sam zavidan broj prijatelja, neki su već otputovali, ali u Asprovalti osetim duh Nikosa dok prolazim glavnom ulicom, malo dalje dočekuje me blagoslov oca Teofila velikog srpskog prijatelja, u Jerisosu osećam Kostu ili Kostasa…Svako vreme čine ljudi, ako njih nema ostaje gluva praznina i iluzija da si nešto proživeo.
No da se vratim Stavrosu koji su krajem sedamdesetih slučajno “otkrili” glumica Radmila Savićević,sa suprugom i više se ne sećam da li je bio Paja Vujisić sa svojom Mirom ili Gidra i Ljilja, možda neki drugi glumački par. Uglavnom, njih četvoro zaputili su se da letuju na Tasos, ali se stari spaček pokvario na putu Solun – Kavala kod skretanja za Stavros. Nađu majstora on vrti glavom i ponavlja:
“Ohi kala”. (Nije dobro)! Motor pomešao ulje i vodu. Kako sila zakon menja,auto na popravku, oni da ne dangube, napre u kafanu zatim na plažu. Auto je popravljeno za nedelju dana oni produžili boravak u Stavrosu još tri nedelje. Kasnije su postali najveći promoteri ovog ušuškanog mestašca, poslednjih decenija omiljenog letovališta Srba. U odnosu na to vreme skoro sve se promenilo, čak i more je postalo kao i ljudi – ćudljivo, letnje bujice luduju plaveći cela mesta, za dan se promene i po tri godišnja doba, ali jedan čovek i njegov restoran se i dalje drže.
Lefteris, vrhunski majstor kulinarstva od darova mora i dalje pravi gastronomske bravure. Po tome je poznat, a ne gazduje poput naših vlasnika restorana, komandujući iz kafane, već za šporetom, roštiljem kormilari svojom gastronomskom jahtom na daleko poznatom i van severne Grčke. On lično sprema gurmanluke svojim gostima, preporučuje, prihvata sugestije, ispunjava najzahtevnije želje gostima svilenog stomaka i osetljivog ukusa.
Lefteris kao majstor svog zanata je neprevaziđen i to je lako potvrditi bilo kojom porudžbinom u njegovom restoranu. Ali ono što tog majstora čini kompletnim je njegova ličnost koju ću oslikati kroz par primera:
Jednom prilikom smo se najavili da dolazimo u ponoć na večeru. Putovali smo na Svetu Goru kasno krenuli iz Beograda, zadržali se na granicama, Lefterisa smo skoro u pola tri zatekli s cigaretom za stolom i iskrenim osmehom . Na naše izvinjenje zbog kašnjenja odmahnuo je rukom uz opasku : “Dobro je da se nešto nije dogodilo loše. Zbog toga sam se uplašio”.
Brat Gojko, Miloš i ja jeli smo kao u tri po podne. Taramas beli, horiatika, oktopodi, kalamari i završili sa dobrim komadom lavrakija…
Pre desetak godina iz Dafni zbog snega nismo uspeli da stignemo do Kareje na Svetoj Gori. Iskrcali smo se sa broda u Uranopolisu i direktno kod Lefterisa. Bilo nas je jedanaest. Gladni kao promrzli vukovi, opustošili smo svu hranu. Račun je bio simboličan. Lefteris, kao i uvek, na visini zadatka.
Pre par godina na povratku sa Svete Gore na autu proklizava lamela. Stiže šlep AMSS, stajemo u Stavrosu, startuje nas isfrustrirani carinik, traži dokumenta, konstatujući da strana šlep služba kroz Grčku ne može da transportuje vozila. Dolazi policija, stvar se komplikuje. Varnice na obe strane. Lule objašnjava na engleskom, uvek smireni Bane nervozno šetka. Osećam kako i u njemu raste bes.
Na scenu stupa Lefteris: “Samo bez nervoze, sve će biti rešeno, kaže.
Stiže oblasni šerif uz izvinjenje vraća dokumenta i objašnjava cariniku i kolegi da taj zakon već više od deset godina nije na snazi…
Ono što krasi ovog dragog čoveka je dobrodušnost i toplina kojom dočekuje goste. Osmeh od srca vredi koliko i ukus hrane koja upija tu ljubav i pozitivnu energiju ovog dragog i nadasve pozitivnog čoveka, mog dragog prijatelja Lefterisa.
… Ne čudi mene, Anonimni! … Antička istorija iza sedam velova.
S druge strane, na desetine je dokumenata i zapisa koji neporjecivo svjedoče prisustvo Srba na Egeju, na Peloponezu i Kritu! Svi oni uglavnom iza domašaja javnosti.
Niko od ozbiljnih autora sa Zapada to ne spori.
Na Kritu, danas više ne, ali s početka prošlog vijeka, neko bi starije čeljade znalo da progovori na srpskom, drevnom jeziku svojih predaka
A da ima preterivanja i raznoraznog baljezganja, ima!
Kažem ovo kao Srbin, kad čujem ove megalomansko-mitomanske izjave („Rusi su Srbi“, „Grci su Srbi“, „Rumuni su Srbi“, „Jevreji su Srbi“), jasno mi je zašto Srbi više nemaju nijednog prijatelja! Namjerno sam ovom prilikom spomenuo prijateljske narode, a ne Hrvate, Bošnjake, Makedonce, Crnogorce, Albance, gdje bi čak djelimično ovakve teorije i imale osnova!
… Niko nije tako zatirao, i u tome uspio, čitavu jednu kulturu antičkih Srba, kao što su to učinjeli Grci uz veliku i presudnu pomoć Engleza!
Antička istorija Grka je ustvari jedna velika fantazija, nije čak ni mitologija.
… Najbliže fikciji i popularnoj literaturi.
Najčudnija je zavjera ćutanja u svjetskoj istoriografiji!?
Svi znaju – a svi ćute!???
Dobri moj i pošteni Djikane, niko tu żgadiju grčku ciganima nazvao nije?
Da su ciganšture, jesu! Znaju dobro, jer su ih englezi krstili.
Ti briti iznogudski, dali im dozvolu da u jajima gase opušak.
I decu pobiju…
I oni Grci?!
…
Ne treba kidati dobre veze sa grcima
To sto imamo
Ali ne smetati s uma da nam i nijesu bas neki prijatelji bili a nijesu ni sad
Globalno
Jos uvijek traje zatiranje srbskih tragova po grckoj
Toliko srba iz godine u godinu krstari grckom pa priupitajte ponekog o ovome