Mitropolit Amfilohije: Božić nas poziva na mir sa Bogom i sa ljudima (revija Istok 1995.)

Deda Mraz je lažljivi simbol, ’bog koji se topi’ i kojim se vara djetinja naivnost. Uvođenja njega imalo je nesumnjivo za cilj pritajeno ubijanje Boga u dječijoj duši, a Božić koji nije podsticaj nekrštenima na krštenje i na sveto Pričešće Tijelom i Krvlju Hristovom – takav Božić nije pravi Božić, rekao je Mitropolit Crnogorsko-primorski G. Amfilohije za reviju Istok prije gotovo dvadeset godina.

Da li je dan Hristovog rođenja konačno i u našem narodu dobio značaj i mjesto koje zaslužuje?

„Božić se vraća narodu i narod Božiću. No, vraćanje Božiću kao sociološkoj činjenici – ne znači mnogo. Običaji i folklor božićnih praznika, trenutno uljepšavaju život, postajući razonoda, jedna od mnogih u toku godine. Praznovanje Božića na zapadni način, znači pretvaranje praznika u veselje, igru, trgovinu, poklone. Nije Bog radi toga došao na Božić ljudima u pohode. Povratak Božiću treba da bude povratak traganju za dubljim smislom života, sretanje sa tim smislom u ličnosti Bogomladenca, od Djeve rođenoga. Obnova praznika i običaja njegovih, zahtijeva na prvom mjestu obnovu istinske vjere u Hrista Bogočovjeka. Jedino tom dubokom vjerom, predbožićni i božićni običaji dobijaju svoje pravo značanje za svakidašnji život.   

Božić kome ne prethode božićni post i molitva, kako je to bilo od pamtivijeka; pripremanje za njega koje nije praćeno bratskim mirenjem među ljudima, pokajanjem i ispoviješću; Božić koji nije podsticaj nekrštenima na krštenje i na sveto Pričešće Tijelom i Krvlju Hristovom onima koji su u Hristovo ime kršteni; božićna  gozba i veselje koje nije briga i staranje za siromašne koji nemaju gdje glave skloniti, za izbjeglice, stare i napuštene, bolesne, tužne, usamljene i unesrećene – takav Božić nije pravi Božić.

Božić nas poziva na mir sa Bogom i sa ljudima, na unutrašnji duševni mir i radost. Samo vraćanje takvom Božiću, na takav sveobuhvatan i sveprožimajući način, ima smisla i značaja. Samo tako će ovaj divni praznik neba i zemlje, živih i mrtvih, ljudi i angela, dobiti mjesto u narodu koje mu pripada.

Kako da Božić obilježe vjernici u gradovima?

„U gradovima je teže obilježiti Božić nego na selima. Selo bolje čuva božićne običaje i ima bolje uslove da ih se pridržava, nego što se može u gradu. Taj nedostatak, međutim, može da bude prednost. Silom prilika lišen seoske običajnosti, smanjivanjem spoljašnjeg folklora praznika, gradski čovjek treba da traga za unutarnjim dubljim smislom i značenjem ovog praznika, te da se prazniku vrati preko hrama, bogosluženja posta, pričešća, zajedništva u hramu i domu, preko solidarnosti sa bližnjima.

Naša djeca se još uvijek više raduju Deda Mrazu nego Božić Bati…

„U Božiću se naročito nuždavaju djeca. To što se još uvijek više raduju Deda Mrazu nego Božić Bati, nije njihova nego krivica odraslih. Ako odrasli, čak i oni koji igraju odlučujuću ulogu u životu naroda, radije praznuju i drugima nameću lažne i nepostojeće praznike i simbole, zašto onda osuđivati djecu što ostaju pri Deda Mrazu, prazniku topljenog snijega tj. ništavila.  

Forsirati Deda Mraza namjesto Božić Bate znači obmanjivati djecu i pripremati ih za buduće anarhiste i nihiliste. Deda Mraz je lažljivi simbol, ’bog koji se topi’ i kojim se vara djetinja naivnost. Uvođenja njega imalo je nesumnjivo za cilj pritajeno ubijanje Boga u dječijoj duši.
Preko Božić Bate, Hristos se otkriva djetetu kao nebeski brat pun dobrote i darova. Njime porodica i porodično roditeljsko ognjište dobijaju vječni nebeski smisao. Tako, kad dijete odraste, Božić Bata mu postaje sve bliskiji i smisaoniji, otkriva mu se kao simbol i stvarnost sa neprolaznim značenjem od presudnog značaja za njegov lični smisao i život.

A šta ćemo sa odraslima, koji su posvađani, podijeljeni na mnogo načina, po brojnim pitanjima, kako njima pomoći, kako ih pomiriti?

Kad bi se makar kap božićnog duha i bogoljubavi kanula u našu krvokumstvom pomućenu savjest, brzo bi se moglo doći do željenog pomirenja i bratske sloge. Uostalom, nije li to pravi smsiao Božića kao događaja i kao praznika kojim se taj događaj oprisutnjuje u životu svakog novog ljudskog pokoljenja? Nijesu li na prvi Božić anđeli pjevali sa čobanima pjesmu: “Slava na visini Bogu a na zemlji mir, među ljudima dobra volja.”

Zapjevati tu pjesmu i srcem i ustima, kroz divni običaj i na djelu, u životu, znači – obnoviti se mirom, pomirenjem i ljubavlju, bogoljubljem i bratoljubljem. Božić nam uvijek dođe da nas na to podsjeti i podstakne. Od nas zavisi i od naše slobodne volje, hoćemo li ili nećemo primiti njegov bogovječni nebeski dar, i kroz njega i njime ponovo zadobiti izgubljeni mir s Bogom i pomirenje sa bližnjima svojim.

Sreća je što je Božić vječan, pa je vječna i neugasiva nada i vjera u ljudsku promjenu i mogućnost te promjene na bolje, bez obzira šta se sa čovjekom dogodilo u prošlosti i događa u sadašnjosti.

 (januar 1995., revija ISTOK)