Milutin Džuver: Sramno je što je VCG zabranila da položim vijenac na spomenik sinu (VIDEO)

Predsjednik „Udruženja boraca ratova od 1990. godine Crne Gore“ Radan Nikolić održao je danas konferenciju za medije, čija je tema bila trogodišnja zabrana polaganja vijenca porodicama palih boraca na dan agresije NATO saveza na SRJ 24. marta 1999. godine.

„Neposredan povod za sazivanje ove konferencije je zabrana Ministarstva odbrane Milutinu Džuveru i njegovom unuku, da prije dva dana polože cvijeće na spomenik u Maslinama, na kojem je ispisano ime njihovog sina i strica Boža Džuvera. On je kao vojnik Vojske Jugoslavije, na odsluženju vojnog roka 1998. godine, poginuo u Đakovici od albanskih terorista“, kaže Nikolić.

On dodaje da je isto ministarstvo dozvolilo da istog dana Dušanu Stajiću iz Beograda da položi vijenac na spomenik u danilovgradskoj kasarni na kojem je upisano ime njegovog sina, takođe vojnika VJ na odsluženju Saše Stajića.

„Saša Stajić je u toj kasarni poginuo od NATO projektila prvog dana NATO bombardovanja. Ista situacija je bila i prethodne dvije godine, kada je zbog nečije nečiste savjesti povlašćivana porodica poginulog Stajića u odnosu na porodice poginulih vojnika iste 1999. godine iz Podgorice“, uvjerava Nikolić.

Dodaje da posebno uvažavajući Dušana Stajića s kojim su, kako kaže, stekli prijateljstvo, ne želeći da ga uvrijedi, želi da istakne, da je ukupno devet vojnika čija su imena upisana na tom spomeniku, njih petorica, uključujući i Sašu Stajića, poginulo u krugu kasarne, zbog grubih propusta njihovih starješina.

„Pogibija Saše Stajića, koji je praktično žrtvovan postavljanjem na stražu, koja ga nije sledovala, u kasarni za koju je komandni kadar znao da će biti bombardovana, nije istražena. Zato javno postavljam pitanje – da li iza posebnog uvažavanja Dušana Stajića stoji prikrivanje krivice za pogibiju njegovog sina jedinca i mogu li se budući vojnici VCG na odsluženju vojnog roka povjeriti takvim starješinama“, upitao je Nikolić.

Milutin Džuver priča kako je 24. marta, kao i svake godine na taj datum, krenuo da ispoštuje spomen obilježje svom poginulom sinu.

„Ja sam krenuo i unuk me je zamolio da pođe sa mnom da položimo cvijeće. Ja sam mu rekao da može. On je mnogo emotivan i stalno mu pričam o njegovom stricu Božu. Možete zamisliti kako smo se osjećali, kad smo prošli tamo, kapija zaključana. Pitali smo da li možemo ući, međutim, rekli su nam da ne možemo, da je zabranjeno“, priča Milutin Džuver.

On kaže da je tada pitao kako je to moguće, da mu je sin poginuo i da tu stoji njegovo ime, koje želi da posjeti zajedno sa svojim unukom.

„Nije bilo šanse, nisu nam dali. Ne možete ni da zamislite kako sam se osjećao, nisam mogao da vjerujem da se nešto tako može desiti. Kakav je to ministar da može da donese takvu odluku. Sramota me je i da kažem da je taj ministar iz mog mjesta, slobodarsko i ponosito, koje se nikada nije dalo pokoriti, kaže Džuver.

Dodaje da bi jedino želio da se spomenik premijesti na neko drugo mjesto, jer nas na ovaj način samo ucjenjuju.

Na pitanje portala IN4S kako se osjećao kada je državni vrh Crne Gore priznao nezavisnost Kosova* i kada su odlučili da pošalju crnogorske vojnike u misiju na Kosovu, Džuver kaže:

„Nikako. Oni služe okupatoru. „Ko neće brate za brata oće tuđinaca za gospodora“, i to je žalosno. Nisu ni pitali svoj narod šta misli o tome, a ko ne pita svoj narod, nema tu ni države, ni vojske. Oni ih šalju na Kosovo da biju svoju braću„.