Milova (pro)putovanja – NVO (ne)vjernicima obećanja kao terapija

Piše: Dr Momčilo D. Pejović

Da jednog od najvisočijih predsjednika na nekadašnjim ex-jugoslovenskim prostorima i na Balkanu, ujedno partijskog lidera sa najdužim stažom, tu „dvometricu“, kako se to lukavo, znalački, lirski i stilski izrazi nekad njegov nekadašnji najljući politički protivnik a kasnije (p)osta(de) njegova najveća politička ulizica, tokom skoro trodecenijske vladavine prate raznorazne i mnogobrojne afere primjer je nezabilježen u modernoj crnogorskoj istoriji, pa i šire u regionalnim okvirima i vremenu od posljednje decenije 20. vijeka pa ćeraj sve do kraja druge decenije 21. vijeka.

Tako bi i osta(de) da se priča i pripovijeda nadugačko i naširoko, za njegova i mnogo duža buduća vremena. Dakle, iako su brojne afere obilježile njegovu svu dosadašnju vladavinu one ga još uvijek nijesu uspjele „svrgnuti“ sa vlasti! Reklo bi se da je veoma o(t)poran i imun, uz to mnogo žilav, a bogme i čvorovat neki sedmostruki premijer i dvostruki predsjednik jedne omalene, ekološke, demokratske i uspravne, od skoro obnovljene nezavisne, a još skorije NATO-vske, nadasve ekonomski najpo(t)entnije, „najprosperitetnije“ i istinski najzaduženije države na brdovitome Balkanu!

Ne može vladara i gospodara, demokratski, niko smijeniti sa njegovoga političkoga trona! Kao da je srastao sa premijersko-predsjedničkom foteljom, što ne bi bilo neobično a još manje čudno, jer u nezavisnoj i NATO-vskoj državi(ci) Crnoj Gori odavno se ne dešavaju čuda! Čud(n)o bi bilo da sam podnese ostavku, a neće kako nam bahato reče sve dok on „ne (pr)ocijeni“ kada je za to „pravi trenutak“!

A sve i da hoće otići sa vlasti ne može, jer mu ne daju ni jedni ni drugi, kako pozicija i partija DPS-ovaca, tako i mnogo puta ujedinjeno-razjedinjena opozicija! Svi su čvrsti u „svome“ stavu i naumu da se ne ujedinjuju jer im je dobro onako razjedinjenima, žive kao bubreg u loju, a i narod – građani ih (po)debelo u svemu (p)održavaju u vlasti i na državnim jaslama! Kad njima ne smeta, meni još i manje, mada ne mogu to (ne)prirodno stanje makar ne kritikovati. A, kakve vajde i od toga?!

Mogu li ovogodišnji dosta bučni ulilčni protesti, koji su bili započeli sa aferom „Migov koverat …“ na početku godine, a sada mnogo splasnuli kako zbog (ne)jedinstva opozicije tako i zbog „ljetnje žege“, dovesti do pada „diktatorskog“ režima Mila Đukanovića u Crnoj Gori? Za sada nema odgovora sve do održanja dugo najvljivanog kongresa DPS-ovaca!

Jeste „Migo sa kovertom od 97500 eura“ podobro uzdrmao političko tlo u Crnoj Gori, ali završni udarac koji se očekivao od video objave – pojave „velike sportske torbe pune para iz koje Milo uzima novac …“ izostao je uz obećanje da će biti objavljen kad za to dođe „pravo vrijeme“, kako reče njegov autor i „kompozitor“ Duško Knežević, odbjegli tajkun, (ne)priznati „prijatelj“ Mila Đukanovića i „zlatni sponzor“ DPS-ovaca i njihovih brojnih (izb)ornih (p)objeda!

Val protesta iz 1989. godine, na kojima je zajahao „građansku vlast“ u Crnoj Gori, ne mogu se za skoro vrijeme ponoviti! Samo snimak „velike sportske torbe pune para iz koje Milo uzima novac …“, kako tvrdi „odbjegli tajkun u Londonu“, može podkopati i namah srušiti politički tron na kojemu je zasjeo vlastodržac i „diktator“ Milo Đukanović! Sve ostalo je ljetnji povjetarac koji razgaljuje opoziciono-pozicionu političku maštu!

Za sada jedino dobro ili „politička korist“ od „Miga sa kovertom od 97500 eura“ jeste što su ostrašćeni DPS-ovci smanjili svoj politički uspaljeni doživljaj i svakodnevno političko palacanje pa dobar dio verbalne energije usmjerili ka pripremama partijskog kongresa za njih i njihovog partijskog lidera, oca njihove nacije i montenegrinske države u oktobru-novembru mjesecu tekuće godine, na kojemu će vagati oko izabora „novoga-staroga“ lidera-vođe!

Odavno se njihov idol, partijski lider, sedmostruki premijer i dvostruki predsjednik-vladar-gospodar nije razletio na „sve četiri strane svijeta“ samo da ublaži „jaki kroše“ koji mu je zadao (ne)priznati (ne)prijatelj“ Duško Knežević i amortizuje političku krizu nastalu „slučajem“ afera zvana „Migov koverat od 97500 evra“. Naravno, „dao je koliko je dao“ pa su, ipak, DPS-ovci priznali manju polovinu od navedene sume da bi imali odakle platiti (od)štetu ako im bude prifalilo prilikom presude!

Dobro ga je bio „zapotio“ njegov „odbjegli biznismen“ iz dalekog Londona, ali „diktator“ za sada nije pao, iako se može reći da se još nije potpuno ni uzdigao-oporavio! Priznao je i nije ni na tren (o)sporio: „dao je koliko je dao“, pa nastavio da oblijeće svoje prozapadne političke prijatelje, biznismene, NATO saveznike, od Amerike, preko Njemačke pa sve čak do Tačija! Naravno da je i svoju unutrašnju politiku u potpunosti posvetio raznoraznim prijemima akreditovanih ambasadora, poznatih političara, novinara i istaknutih ličnosti sa evropskih prostora. Ne treba zaboraviti ni njegovu prethodnu posjetu Vatikanu – papi Franju u društvu njegove ljepše polovine.

Na svim tim raznoraznim i brojnim sastancima sa poznatim ili istaknutim evropskim političarima pa i onim nižerazrednim nije zaostajao u svojim političkim naklapanjima i razmišljanjima o ubrzanom i budućem (pro)širenju Evropske Unije makar sa još jednom nezavisnom državicom NATO-vskvi opredijeljenom i u njegovom nizu na rep ravnopravno (po)stavljenoj! Znao je u tim svojim naglas meditacijama (o)držati i slovo o ličnim preporukama pa i savjetima sa kojima bi se moralo jednom za svagda riješiti pitanje, od njegove Montenegro države, priznatoga tzv. Kosova! Naravno da su sva ta njegova politička naklapanja ubrzo zaboravljena i nikoga od ozbiljnih evropskih političara nijesu ni ovlaš zaintrigirala. Bilo bi mnogo bolje da uopšte nijesu ni izgovarana.

Iako se može reći da „dvometrica“, kao predsjednik najmanje države iz NATO-vskog saveza nije žalio truda ni sredstava samo da bi svojim političkim posjetama i (pro)putovanjima (pre)okrenuo svoj politički sunovrat u „normalan let“, izazvan najnovijom aferom „Migov koverat …“, ipak, političko stanje krize njegove trodecenijske vlasti daleko je od normalizacije i političkog rejtinga do perioda zvanog „Migov koverat …“! Međutim, vidno se primjećuje da je, u prethodne tri-četiri godine u zvaničnim nastupima gdje drži govore svojoj političkoj i stranačkoj DPS pastvi, obahatila njegova retorička vještina i manipulatorsko iskustvo korišćenih „argumenata“, a sve praćeno čestom upotrebom maramica za brisanje pota (znoja) sa njegovog visokoga čela i sa zajapurenih obraza.

Njegovi politički savjetnici danonoćno osmišljavaju i razrađuju taktiku i strategiju izlaska iz političkog nokdauna zvanog „Migov koverat od 97500 evra“, a koji još traje i prijeti da pređe u hronično stanje sa zabrinjavajućim posljedicama po politički život i nesmjenjivi Milov režim u njegovoj mnogo voljenoj, njegovom vladavinom opustošenoj i osiromašenoj Crnoj Gori. U svrhu navedenog sva (pro)putovanja podređena su prevazilaženju nastale političke krize koja odveć dugo traje i nikako da se stabilizuje!

Što se tiče unutrašnje politike koju, takođe, vodi (pro)aktivno ali sa mnogo manje političkog takta uz obahaćeno ponašanje i blago rečeno opore riječi, sa kojima „čašćava“ svoje političke protivnike, novinare i(li) sve one koji ga propituju o „prvom zarađenom milionu“, o njegovim firmama u inozemstvu, o „ničijoj kući“ na Gorici, o konfliktu interesa, o Blažovim koncesijama, firmama i mini hidrocentralama i tako dlje, tu njegovi savjetnici dolaze do izažaja i imaju mnogo više uspjeha, jer koriste već decenijama dobro razrađenu, provjerenu i veoma uspješnu metodu u stilu latinske izreke „Divide et impera“, sve sa jednim izričito zacrtanim ciljem „opstanka režima kreiranog po modelu privatnog feuda-države“! Teme su jedne te iste: narod, nacija, crnogorski identitet, crnogorski jezik, srpski nacionalizam, srpstvo, crnogorstvo, vjera, vjerske slobode, ugroženost montenegrinske države, dukljanizacija i tako dalje i tome slično, ali sa po njega dobrim rezultatima na političkoj ravni izazivanja podjela u „demokratskoj, proevropskoj državi i društvu cijeloga njegovoga Montenegra“!

Podjele, podjele i samo izazivanje podjela u njegovoj državi zvanoj Montenegro osnova su trodecenijskog trajanja režima Mila Đukanovića. Da li se crnogorsko društvo zamorilo od podjela ili su one postale „montenegrinski identitet“, koji održava vlast jednoga čovjeka i sve više gomila njegovo i njegove familije materijalno bogatstvo, dok na drugoj strani standard ogromne većina stanovništva je na granici pukog siromaštva?

Dobro oprobani metod podjela i napada u cilju prevazilaženja nastale političke krize i vladavine režima Mila Đukanovića je ponovo na djelu: Srpska pravoslavna crkva, NVO „Crnogorska pravoslavna crkva“, sloboda vjeroispovijesti, pravoslavna vjera i pravoslavne vjerske zajednice! To su omiljene teme koje uvijek daju „dobre“ rezultate kada je u pitanju opstanak na vlasti „diktatorski režim“ Mila Đukanovića.

Sve ono što ne uspijeva da nadomjesti na spoljno-političkom planu on podjelama unutar države i društva Crne Gore uspijeva da makar izbalansira, ako već ne može da odnese prevagu i opet vrati sve u svoju „političku ravnotežu“! Naravno, i sada se obrušio na crkve i crkvenu imovinu pravoslavnih hramova, a u velikom luku zaobilazi islamske objekte – džamije i katoličku crkvu, njihove objekte i imovinu! Pitanje crkvene svojine i crkvenih objekata po ko zna koji put opet mu postaje omiljena tema sa kojom misli prebroditi svoju ličnu i političku krizu izazvanu „Migovom kovertom …“!

Nasrnuo na njih jeste, a da li će posrnuti ili uspjeti u svom naumu i održati političko stanje koje mu odgovara ostaje da se vidi! Da li će se politička kriza makar do njegovoga partijskog kongresa stabilizovati a režim „diktatora“ izdržati, pa još koji mjesec ili godinu (pr)odužiti agoniju nesmjenjive vlasti jedne političke ličnosti?

„Izmišljajući domaće i strane neprijatelje režim Mila Đukanovića nastavlja sa prevarama, pljačkanjem, otimanjem i biznisom prve familije koju više niko zaustaviti ne može“! Crnogorski režim, institucije sistema i brojne ličnosti na najodgovornijim državnim, političkim i privrednim funkcijama su opterećeni nepotizmom i korupcijom, a narko karteli, afere „Koverat, Telekom, Limenka, Snimak …“ i organizovani kriminal u državi, kao i brojna nerješena ubistva još i više ugrožavaju ionako nabrekle probleme koje lični režim Mila Đukanovića već godinama gura pod tepih.

Naravno da je režim Mila Đukanovića najveća prijetnja Crnoj Gori i najjača kočnica poboljšanju socijalnog položaja ogromnog broja osiromašenih građana i ukupnoga društvenog napretka u ovoj malenoj ali NATO-vski „ravnopravnoj“ državi. Samo benefiti od NATO-ulaska nikako da se oplode i zaustave ekonomski sunovrat crnogorskih državnih dugova koji su ozvaničeni da prelaze 70 procenata BDP-ia odnosno oko 3,3 milijarde eura. Naravno, za ekonomski suficit ministri finansija države Crne Gore (od)lažu iz godine u godinu, a smanjenje duga, takođe, obećavaju za jedan „kraći“ vremenski period do 2070. godine! A, i sa tom računicom bili bi (pre)zadovoljni! Takvu šansu za ekonomski oporavak ni „prosperitetni režim“ Mila Đukanovića ne daje, a još manje obećava!

S pravom se pitaju brojni nezaposleni i osiromašeni građani u Crnoj Gori, posebno oni na egzistencijalnom minimumu u siromaštvu, otkuda nesmjenjivom političaru i vladaru jedne malene državice sa pretežno ekonomski osiromašenim stanovništvom bogatstvo od preko 18 miliona eura, evidentirano (k)od ASK-a, a počeo je svoju političku karijeru u džemperu i za bezmalo trideset godina na vlasti uspio da od premijerske i predsjedničke plate nagomila zvanično dvadesetak miliona evra u nekretninama?

Svakako da je i toliko bogatstvo enormno i stečeno je na volšeban način. A brojne priče kruže, „gdje ima dima ima i vatre“, da je njegovo stvarno bogatstvo u nekretninama i novcu čak tridesetak puta veće od onoga koje nam služba ASK-a (ne)zvanično saopštava!

Uzmimo da za svoje tridesetogošnje vladavine nije trošio niti jedan jedini cent nego sva primanja od ličnoga dohotka i službenih dnevnica sve stavljao pod kamatu pa teško da bi se približio njegovom „legalno“ stečenom „prvom milionu“! Na zapadu se tako enormno bogatstvo stiče kroz nekolike generacije, a zaposleni od poštenoga rada tokom 40 godina radnog vijeka jedva uspiju namaći nekoliko stotina hiljada eura, dok naš sedmostruki premijer i dvostruki predsjednik uz to politički lider broji na desetine ili par stotina miliona! To se zove vještina Milovog upravljanja „nezavisnom državom“ uz devizu „mi – ja znam(o) kako“ i „za bolji život (moj)“ nego što!

Za sva Milova (pro)putovanja, politička naklapanja i nvo (ne)vjernicima obećanja može se reći da su svakodnevna terapija u njegovom političkom životu i državničkoj karijeri, kojim se konstantno koristi kako bi opstao na vlasti i održavao „demokratski režim“ u kojem je on sam premijer, predsjednik, vladalac i gospodar.

Neka nam dugo i dugo (po)živi kako bi jednoga dana mogao bolje sagledati učinak i rezultate svoje dugogodišnje vladavine, a sve uživajući u milionima koje je oplodio „prvim pošteno stečenim milionom“!?