Milić: DPS je tunel bez svjetla na kraju
1 min read
Kriminalni klanovi koji se svakodnevno obračunavaju po Crnoj Gori, postoje samo zato što je na vlasti Demokratska partija socijalista, poručeno je sa konvencvije Velike koalicije KLJUČ, koja je održana u Kotoru.
Nosilac izborne liste Velike koalicije Ključ, Miodrag Lekić kazao je da je sadašnjost tog grada sumorna i da je Kotor devastiran u svakom smislu.
„Svi znamo da je Kotor sinonim za kulturno blago i nasljeđe Crne Gore i mogao bih satima da pričam o njegovoj prošlosti i značaju. Ali mi smo ovdje danas prije svega zbog sadašanjosti ovog grada, a svi dobro znamokakva je ona – Kotor je uništen u svakom smislu, moralnom, političkom i ekonomskom“, kazao je Lekić.
Jedan od lidera koalicije Srđan Milić rekao je da je dolazeći u Kotor obratio pažnju na bilbord DPS-a, koji je postavljen ispred tunela i ocijenio da taj bilbord nije mogao biti na adekvatnijem mjestu.
„Mislim da nije moglo bolje da se desi nego da svoju reklamu stave ispred tunela. Jer njihov tunel nema svijetlo na kraju. I možda zvuči paradoksalno, ali njihovo jedino svijetlo smo mi i naša pobjeda će njima pomoći da shvate da sa ove strane nijesu ljudi koji ih mrze, ali da su ljudi koji nikada više neće trpjeti ono što su do sada trpjeli“, kazao je Milić.
Govoreći o kriminalnim klanovima koji postoje u Kotoru, Milić je kazao da se u ozbiljnim državama takav problem brzo rješava.
„Ali, to nije moguće ovdje, jer klanovi u Kotoru postoje samo zato što je na vlasti DPS“, rekao je Milić.
Jedan od lidera Velike koalicije Ključ Žarko Rakčević pitao je Kotorane „da li žele da Kotor opet bude grad pod zaštititom UNESCO-a i baština čitavog svijeta, ili da i dalje ostanegrad pod zaštitom kamera i kriminalaca“.
„Kotor je, nažalost, najbolje ogledalo DPS-ove vladavine već četvrt vijeka. Sve što su mogli da unište, uništili su. Danas u Kotoru nema privrede, nema ničega. Danas u Kotoru vlada strah, jer građani ne mogu da izađu na ulice od kriminalne vlasti. I zato nam takva Crna Gora ne treba. Treba nam drugačija Crna Gora i drugačiji Kotor“, kazao je Rakčević.
Mislim da bi bilo više nego dobro za kulturu uopšte, uvaženi i dokoni moj, da Mili sa kolektivom iz SNP-a, održi predavanje na temu: Duhovna & kulturna stoljetnost grada Kotora!, ali, moliću lijepo, nikako da se to organizuje u političke svrhe, nego da bude u prvom i potonjem planu riječ o kulturnom dobru i njenoj baštini, koja je, zaista, više nego dragulj, i ako su pomenuta gospoda raspoložena, u meni mogu naći organizatora (pred cjelokupnom javnošću Crne Gore izjavljujem da za tu manifestaciju neću uzeti ni pišljivi cenat!), budući da u Zaprdežu imam bogomdan prazan hangar, Mili može blagoizvoliti, na vrijeme mi se javiti, i tu održati višečasovno predavanje na pomenutu temu, jer i mene mnogo interesuje grad Akruvijum, koji se nalazio nedaleko od Kotora (koji se isprva zvaše Dekaderon i Dekatarum, od čega je izveden slovenski naziv – Kotor), kao i pisanije antičkih pisaca Livija, Plinija Starijeg & Ptolomeja; kasnije barok, uz istoriju katedrale sv. Tripuna, kao što me zanimaju ljudi, korijeni i običaji, lica i predjeli – (da se na kraju uvodne rečenice potpomognem Andrćem).
Čudni smo mi grešnici, i zaudaramo na tešku predrasudu, evo u ovom slučaju ne stidim se govoriti o sebi, koji sam, koliko do ovog mitinga „Velike koalicije kič“ (jedna otvorena zagrada: na portalu Vijesti, danas uz ness-icu (teško mi na želudac pada turska kahva) čitamo saopštenje V.K.K (skraćenina od velje „Velike koalicije Kič“), u kome stoji da DF ne igra pošteno u kampanji, te da im nije logično zašto napadaju V.K.K, a ne DPS, jer su oni usmjerili sve svoje raspoložive i „slobodne“ kapacitete, a naročito pjesnik sa pedrekom koji danonoćno na roze vespi patrolira sa električnim pendrekom i silikonskom pištaljkom duž kotorskih ulica ispod mafijaških kamera, kako bi 16. Oktobra svrgnuli korumpirani režim, i, zaista, Leki (koji je odavno OUT a ne IN, kako u ulozi tenisera tako, ništa manje, kao i političar, diplomata, esejist, neuspjeli Anel Delon…), nikako da razumije DF, da, baš on, koji je u presudnom političkom trenutku napustio opoziciono-slobodnu koaliciju, i zatim, prešao ulicu i u caffe Krugu, onako u stilu francuskog intelektualca sa podignutom kragnom mantila, pozvao isti opozicioni sastav da mu se pridruži, kao i druge koji se u tim danima, tako se već šuškalo glavnom čaršijom, krenuli da se formiraju u nešto što bi trebalo da djeluje protiv intresa DPS-a, dakle, da poentiram: nije DF taj koji igra onako kako DPS svira, nego je to V.K.K, trojka koja je smiješna koliko i potkupljena, neskladna koliko i plebejska…), držao da je Mili, kad je riječ o kulturi, dibidus tip; nikako mi uz njega ne ide ljubav prema, naprimjer, Rubensu, prema baroku, prema antikvarnicama i Lujovom namještaju. Dobro, čovjek griješi (jer je čoek tek slabo živinče, kako reče Vladika svih pjesnika), i zato me kopka, nije li Mili jednom bio u Kotoru i posjetio rektorkinu (& Paola Magelija) predstavu „Njegoš, Vatre“, koja je, najblaže rečeno – ruglo, šizoidno „demistifikovanje“ pada, kojeg predstavljaju sumanute klinke, raspojasane i zajapurene, sa kricima od kojih se trese stari grad, dok sve fulira iščašena seksualnost, ne vertikalnost, jer šta reći o post-modernom gestu u kojem, jedna razjarena mlađanka recitujući stihove iz Luče, luduje uz tonove industri muzike koji dopiru iz radia kojeg nosi na ramenu, usput histerično ljuljajući stablo smokve. I zato – sada preskačemo Milija za koga vjerujemo da nema kapacitet ispratiti vrtlog ovog komentara, i teško da je to predrasuda, a ako jeste, uvaženi publikum nek’ me slobodno žigoše i protjera sa svih terena pisane riječi, nema ništa protiv – i doplivavamo do pokretnog preduzeća-Rakčević, do biznismena koji se bori protiv neoliberalnog koncepta, kopirajući tu Pajovića (!), budući da taj tip, očigledno ne razumije da, osim pitanja poharane privrede, mora se katkad prokameniti i koja o uhapšenoj i utamničenoj kulturi, jer prvo na šta Kotor asocira teško da je paradajz, kao što je svakako ikona i počeci razvoja modernog doba kojeg pokreću umreženi brodovi (zaviri u Šekspirovog Mletačkog trgovca, i sve odmah biva više nego jasno). Dok se Mili nesvjesno nadahnjuje Sabatovim ljubavnim Tunelom, pitamo se šta o svemu misli Morački fićfirić; kako li to ovaj sjevernjak doživljava stradanije Kotora i njenih građana, koji nas sjvernjake nazivaju – irvasima! Može li, grešni moj, biti i to dio problema na kojeg se crvena montenegrina nasukala, a koji bi se ogledao u plamenskoj svijesti, samo uzmi u obzir da u Crnoj Gori postoji više „država“ nego u Americi, jer ti je ovđnah, jadan ne bi, svaki katun već državica za sebe.
Ali, ono što me raduje pored sve brige, i što me je očigledno nagnalo da se prihvatim pisanije ovog komentara, jeste Milijeva izjava u kojoj veli da bi, satima mogao zboriti o kulturnoj baštini grada Kotora, što je velika stvar, i govori o tome da su nam se političari, ipak, neki čudenijom, opredjelili za svestranost, mada, promakne Rakiju i sličnim, pa zapnu kod poljoprivrede, da ne kažem k’o mazge… Sve dok se, dakle, Mili živo zanima za barok, antikvitet, venecijanski rokoko ram, za nas puste smrtnike ima nadežde; samo, koristim priliku da Milija zamolim da nipošto, ni pod kojim pritiskom, nikad ne posjeti igranje predstave „Njegoš, Vatre“, ukoliko se, naravno, ubuduće bude izvodila, jer osjećam da bi ga to skroz-naskroz pomutilo, odvelo ga nekim drugim i mračnijim stazama, i, što da ne, treba da se ugleda na „klasično“ odmjerenog i suzdržanog Lekija, koji do takvih trica ne drži k’o do lanjskog snijega, osim kad mu to ne ubira političke poene.
Mi ili On
nećemo od vas sijalice. kupite sebi naočare odavno ne vidite samo namirišete mani. mani