Milankovićeva reforma kalendara

Piše: Vojislav Gledić

Kao i svaki veliki i značajni istraživač, i Milanković se ogledao na mnogim područjima naučne djelatnosti. On je izuzetno raznovrstan i plodan stvaralac, a dao je veliki doprinos i u mnogim drugim oblastima izvan područja svoje osnovne djelatnosti.  

Ovdje ćemo prikazati njegov rad u oblasti kalendarografije, oblasti kojoj je takođe dao veliki prilog. Pitanjem kojim se posebno pozabavio bilo je da se izvrši promjena vjekovnog računanja vremena ili starog kalendarskog stila, kada je kao predstavnik stare Jugoslavije, odnosno Srpske pravoslavne crkve  upućen u Carigrad da na Svepravoslavnom kongresu, svojim naučnim i stručnim angažovanjem, pomogne, na osnovu astronomskih podataka i proračuna, oko temeljite  kalendarske  reforme.

Ovo je utoliko značajnije jer se nalazimo na kraju 2019. godine, kada  kod nas predstoji proslava dvije Nove godine, po gregorijanskom  (1. januara) i julijanskom kalendaru (14. januara).

Osnova za računanje vremena, koje je neophodno  u čovjekovom životu i radu, predstavljaju kretanja nebeskih tijela koja se periodično odvijaju po nebeskom svodu. U tu svrhu su se od najdavnije prošlosti koristili Mjesec i Sunce, kao najsjajnija i najmarkantnija nebeska tijela. U početku se za mjerenje vremena koristilo prividno kretanje Sunca nad horizontom koje na najbolji način pokazuje smjenu dana i noći. Za određivanje dužih vemenskih intevala od dana bilo je mnogo jednostavnije i jasnije korišćenje kretanja Mjeseca, kod koga treba razlikovati dva njegova obrtanja.

Mjesec se obrće oko sopstvene ose i oko Zemlje (i zajedno sa matičnom planetom oko Sunca). Mjesec obavi jedno obrtanjje oko ose   sa isto vrijeme za koje se obrne i oko Zemlje (zato  nam uvijek pokazuje samo jednu polovinu svoje ukupne površine). To vrijeme obrtanja Mjeseca oko Zemlje  naziva se  zvjezdani ili siderični mjesec. On iznosi oko 27,32 dana (tačnije, 27 dana, 7 časova, 43 minuta i  11,5 sekundi).

Za vrijeme perioda obrtanja Mjeseca oko Zemlje (i oko sopstvene ose), Sunce se (prividno) pomjerilo ka istoku za oko 27 stepeni. Stoga je Mjesecu potrebno još oko dva dana da se nađe u isti položaj prema Suncu (i Zemlji). U tom vremenskom rasponu se izvrše sve izmjene Mjesečevog izgleda, od  mladog mjeseca (mladine) i prve četvrti, preko punog mjeseca (uštapa), zatim zadnje čatvrti, pa do ponovne mladine. Taj vremenski interval, izmjene izgleda Mjeseca  (tzv. Mjesečeve faze ili mijene) traje oko 29,5 dana i naziva se sinodički mjesec.

Obrtanje Zemlje oko Sunca ima veliki značaj na promjenu klime i izmjenu godišnjih doba. Jedan puni obrt naše planete oko Sunca (u odnosu na zvijezde) traje  365 dana, 6 časova, 9 minuta i 9 sekundi. To je, dakle, Zemljina zvjezdana ili siderička godina.  Međutim, za čovjeka i njegov svakodnevni život mnogo je važnije vrijeme za koje Zemlja obavi putovanje između dva uzastopna prolaza kroz proljećnu tačku. Zemljina prividna putanja oko Sunca na nebu predstavlja puni krug koji se naziva ekliptika.

Ovaj krug se ne poklapa sa nebeskim ekvatorom, već sa njime zaklapa ugao od oko 23,5 stepeni. Tačke presjeka ekliptike i nebeskog ekvatora se nazivaju  razvnodnevicama,  i to je jedna proljećna (kada Sunce prelazi sa južne na sjevernu polusferu) i druga  jesenja (kada Sunce prelazi sa sjeverne na južnu nebesku hemisferu). Vrijeme  između dva uzastopna prolaza centra Sunca kroz proljećnu tačku se naziva tropska godina i  traje 365 dana, 5 časova, 48 minuta i 46 sekundi.  (ili 365,24219… srednjih sunčanih dana).

Svi navedeni podaci koji se odnose na obrtanje i pomjeranje Meseca i Sunca pokazuju da se ta nebeska tijela kreću tako da se puni obrt obavi u vremenskim intervalima koji su sačinjeni od cijelog broja dana i jednog njegovog dijela koji je samo približan razlomak. Stoga nijedan od navedenih brojeva (podataka) se ne sadrži u drugi cio broj puta, bez obzira koliku tačnost uzeli za mjerenje vremena njihovih obrtanja.

Naprotiv, što se uzme veća tačnost (koja se mjeri i djelovima sekunde) pokazuje se da ni razlomljeni brojevi nisu dovoljno tačni da bi se napravio odnos navedenih kretanja koji bi predstavljao količnih bez ostatka u povezivanju navedenih kretanja. Način računanja vremena zasnovan na kretanju nebeskih tijela, pri čemu on treba da bude što jednostavniji i tačniji, naziva se kalendarsko računanje.

Tokom istorijske prošlosti, u razna veremena i kod raznih naroda, korišćeni su kalendari zasnovani na kretanju Mjeseca (lunarni) ili, pak, na kretanju Sunca (solarni). Bilo je i onih koji su bili zasnovani na kretanju i Sunca i Mjeseca (luni-solarni kalendari), ali su oni veoma  komplikovani i stoga su malo  primjenjivani.

Kao osnova za naš savremeni kalendar služi tropska godina koja uslovljava pravilno promjenu klimatskuih uslova i godišnjih doba (što je osnova za poljoprivredne radove i druge poslove). Prvi su Egipćani počeli da koriste ovakav solarni kalendar jer su im praktični razlozi (godišnje poplave Nila od kojih je zavisio tamošnji sveukupni život) nametali da odrede dužinu tropske godine kako bi znali što tačnije ustaljene  godišnje cikluse.

Na osnovu zvijezda (posebno, na osnovu prvog jutarnjeg pojavljivanja najsajnije zvijezde Sirijusa neposredno prije Sunčevog izlaska  na istoku) odredili su vrijednost tropske godine na 365,25 dana. Ali su ipak godinu računali kao ciklus od  365 dana, bez obzira što su kasnije zapazili  da je ona kraća (za čatvrtinu dana) u odnosu na pravu tropsku godinu. Nisu znali kako da tu veličnu (od jedne čatvrtine dana) pridodaju navedenoj godini, pa su koristii period od 1.460 godina kao veću jedinicu.

Za tako dugo vrijeme su se, naime, tropska i njihova godina izjednačile (jer se razlika od po četvrtine dana nakupi na čitavu  jednu  godinu),  pa su  tako  ponovo počinjali  da se  odvijaju ranija uobičajena godišnja zbivanja i promene. Taj period su nazivali Sotisovim, a njegovo otpočinjanje (obnavljanje) proslavljali su kao značajnu svetkovinu. Godine 238. prije nove ere egipatski sveštenici su odlučili, upravo za vrijeme jedne od Sotisovih svetkovina,  da svake čatvrte godina uvedu u svoj kalendar jedan  prekobrojni (prestupni)  dan i tako svoje kalendarsko računanje usklade sa  prirodnim tokom godišnjih promjena.

Veliki rimski državnik i vosjkovođa Gaj Julije Cezar (100-44. g. prije nove ere)  je izvršio, pored drugih korjenitih izmjena u rimskoj državi, i reformu dotadašnjeg kalendara koji se nalazio u haotičnom stanju. Bio je zasnovan na Mjesečavom kretanju (lunarni kalendar), ali su sveštenici, po svom nahođenju, dodavali i mijenjali  ustaljeni tok  tako da se nije moglo nikada tačno predvidjeti kako će izvršiti uslađivanje kalendarskg računanja sa odvijanjem prirodnih pojava (oličenih u tropskoj godini).

Cezar je izvršio  reformu kaledara, na inicijativu  egipatskog astronoma Sosigena (koji je došao u Rim kao pratnja sa egipatskom kraljicom Kleopatrom), tako što je usvojio   egipatski način računanja godina koja je imala 365 dana,  pri čamu  je svaka  četvrta bila prestupna i imala 366 dana. Ovu reformu je Cezar izvršio 46. godine prije nove ere i ona je tako postala osnova kalendarskog računanja u Rimskoj imperiji.

U današnje vrijeme se koriste dva  solarna  kalendara, stari i novi stil. Stari ili julijanski kalendar (dakle, onaj što ga je Julije Cezar uveo)  još uvijek se koristi u našoj Srpskoj pravoslavnoj crkvi (kao i nekim drugim crkavama, posebno Ruskoj). Ovdje je potrebno, da bi se bolje razumio Milankovićev rad na reformi kalendara, ukazati na neke bitne istorijske i astronomske činjenice.

Prvi crkveni sabor je održan za vrijeme vladavine rimskog imperatora Konstantina Velikog (306-337), rodom iz Niša, koji je izvršio niz važnih reformi u rimskoj državi. Ovog neobično spososbnog i značajnog rimskog vladara vojska je proglasila za cara u Britaniji. Izdao je Milanski edikt 313. godine kojim je hrišćansku religiju izjednačio sa starom rimskom državnom politeističkom, odnosno dozvolio hrišćanima slobodu vjeroispovijesti. Za novu rimsku prestonicu je odabrao u grad  Vizantion na Bosforu koji je tada dobio ime Konstantinopolis.

Prvi hrišćanski crkveni sabor je održan u Nikeji 325. godine na njegovu inicijativu, pri čemu je posebna pažnja bila poklonjena tada velikoj rasprostranjenosti i uticaju arijanstva. Ovu sektu je osnovao Arije (260-336), sveštenik iz Alaksandrije, sa svojim mnogobojnim pristalicama  i sljedbenicima.

Po tom učenju Hristos nije imao božanstku prirodu, odnossno  sin nije bio po biću jednak svome ocu Bogu, već mu je samo sličan. Novo hrišćansko učenje je izazvalo veoma burne reakcije u hrišanskom svijetu u Vizantiji zbog čega je i sazvan Prvi sabor na kome je u potpunosti osuđeno i odbačeno Arijevo učenje. Sa time se u potpunosti saglasio i Konstantin Veliki koji je Arija protjerao u Ilirik.

Prema julijanskom kalendar, kao što smo naveli,  godina traje 365 dana, ali je svaka četvrta tzv. prestupna i iznosi 366 dana. Iz toga proizilazi da je, po tom kalendaru, dužina godine 365,25 dana ili 365 dana i 6 časova. Takva godina je, međutim, duža od tropske, koja predstavlja osnovu za određivanje promjene godišnjih doba i od suštinskog je značaja za čovjeka. I crkva je nastojala da kalendar bude što bliži astronomskim pojavama. Razlika između tropske godine i julijanskog kalendara u prosjeku iznosi oko 11 minuta i 14 sekundi, ali se ta razlika tokom mnogih godina „kupi“ (kumuliše) da bi narasla na jedan puni dan za oko 128 godina, ili za (približno) tri dana u toku 400 godina.

Nakon viševjekovnog toka vremena od Nikejskog sabora polako je počela da se ispoljava razlika između kalendarskog i astronomskog računanja vremena. Već u 16. vijeku ta razlika je narasla na čitavih 10 dana, pa je papa Grgur (Grigorije) XIII (1502-1585) izvršio reformu 1582. godine na predlog napuljskog fizičara i  astronoma Alojzija Lilija (1520—1576).

Najprije je  eliminisao  razliku  od 10 dana tako što je sa 4. oktobra prešao na 15. oktobar i ustanovio pravilo  da sve godine kojima se završavaju vjekovi neće biti prestupne  kako je to slučaj u julijanskom kalendaru, već treba da se tri prestupne godine u toku 400 godina pretvore u obične. Po tom kalendaru, nisu prestupne godine koje  se nalaze na završetku stoljeća, inače  prikazane sa dvije nula na kraju, izuzev samo onih koje su djeljive sa  400.

Kada je papa Grgur 1582. godine uveo novi kalendar,njega su odmah prihvatile Italija, Poljska, Portugal i Španija, a ubrzo potom i ostale katoličke zemlje. Međutim, protestantske zemlje prešle su na gregorijanski kalendar mnogo kasnije.

U Kraljevini SHS, „novi“ – gregorijanski kalendar zvanično je prihvaćen Zakonom o izjednačavanju starog i novog kalendara od 10. januara 1919. godine,  objavljenom u prvom broju „Službenih novina Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca“. Ovim zakonom određeno je da u cijeloj državi na dan 15. januara 1919. godine po „starom“- julijanskom kalendaru prestaje da važi stari kalendar i da se danom 28. januara 1919. godine uvodi računanje vremena po „novom“ kalendaru. Država je usvojila gregorijanski kalendar u vrijeme kada nije postojao Sabor SPC, pa je tako SPC ostala na starom kalendaru.

Kasnije Srpska Pravoslavna crkva nije željela da prihvati gregorijanski (novi) kalendar nego je namjeravala da izvrši reformu u skladu sa svojim potrebama i obilježavanja  crkvenih praznika. Pored navedenih 10 dana, nastalih od Nikejskog sabora do 16. vijeka, nakupilo se još 3 dana tako da je u toku 20. vijeka razlika između starog (julijanskog) i novog (gregorijanskog) iznosila punih 13 dana.

Prema gregorijanskom kalendaru naime, bile su prestupne sekularne (na kraju vjekova) samo one godine koje su kao zbir vjekova bile djeljive sa 4 (a to su bile 1600. i  2000). Ostali krajevi vjekova (1700, 1800. i  1900) imali su proste godine (dužina 365 dana), pa bi do 2100. godine razlika između dvaju kalendara trebala da ima stalnu vrijednost od 13 dana.

Reforma je, dakle, u startu trebalo da izvrši „brisanje“ upravo nastale razlike od 13 dana, a ostala pitanja je trebalo riješiti na samom svepravoslavnom kongresu organizovanom u Carigradu maja 1923. godine. Srpska pravoslavna crkva je kao svoje delegate poslala Milutina Milankovića (1879-1958), u ime astronomske nauke, i crnogorskog mitropolita (kasnije srpskog patrijarha) Gavrila Dožića (1881-1950), u ime Sinoda Srpske pravoslavne crkve. O tome Milanković detaljno piše u svojim  Uspomenama,  gdje, između ostalog, podvlači i sljedeće:

„Krajem aprila 1923. završio sam svoje studije o kalendarskom pitanju i spremio sve važnije spise o tome da ih ponesem u Carigrad. U to doba stigao je u Beograd i drugi delegat za carigradski kongres, crnogorski mitropolit Gavrilo Dožić. Učinio mi je posjetu i pozvao me u Patrijaršiju na dogovor. Tu sam zadržan i na ručku. Tom prilikom uručen je mitropolitu Dožiću i meni Tripkovićev projekat reforme kalendara da ga, takav kakav je, podnesemo kongresu kao predlog Srpske pravoslavne crkve. Primio sam se te dužnosti uz uslov da prema ovlašćenju kraljevske vlade, imam pravo da u pitanjima naučne prirode izložim i zastupam astronomsku nauku. Sporazumjeli smo se još u tome da ću sve svoje predloge u tom pogledu činiti u zajednici sa mitropolitom Dožićem.

Posljednjeg dana mjeseca aprila, po novom kalendaru, pođoh sa mitropolitom Dožićem na put u Carigrad. Vozili smo se Orijent-ekspresom i u njemu proveli dva dana i dvije noći. Ali smo u njemu imali svu udobnost. Svaki od nas je imao svoj zasebni kompartman, a jedan treći služio nam je za sastanke i razgovore, i isto tako i vagon za ručavanje. Imao sam mogućnosti i vremena da usput proučim Tripkovićev projekat reforme kalendara kako smo ga dobili u Patrijaršiji.“

Milanković je poslu pristupio veoma savjesno i odgovorno. Trebalo je riješiti čitav niz konkretnih, praktičnih problema. Nije u pitanju bila samo naučna podloga, od koje je on polazio (jer je bio predstavnik nauke i kraljevske vlade), nego je trebalo ustanoviti i svu odgovarajuću povezanost sa crkvenim potrebama i kanonima. Radilo se, naime, o veoma osjetljivoj temi praznovanja izuzetno važnih crkvenih praznika. Stoga se, kako to ističe u  Uspomenama, konsultovao sa mitropolitom Dožićem. Posebno ga je interesovalo kako crkva gleda na pitanje astronomskog djela predstojeće reforme koju je Milanković trebalo da predloži u ime srpske strane. Interesovao se o mitropolitovom mišljenju povodom Tripkovićevog predloga da se Uskrs praznuje u dan punog mjeseca (nakon proljećne ravnodnevice).

,,Nemam ništa protiv takvog predloga, odgovori mi –  nastavlja Milanković svoja sjećanja. – Našem praznovanju Uskrsa mjesečina neće smetati, već samo uljepšavati taj naš praznik. A neće nas u tome smetati ni Jevreji. Kad smo se na to obavezali, treba da podnesemo taj Tripkovićev predlog. Ako ga ostali delegati ne usvoje, nećemo od toga praviti pitanje. Naš glavni zadatak bio je da dođemo do sporazuma sa svima ostalim pravoslavnim crkvama. Samo u takvom slučaju uspjeće kalendarska reforma, koja nam je potrebna kao nasušni hleb“,  bile su riječi mitropolita Dožića.

,,Izložih mu svoje mišljenje – nastavlja Milanković – da bi trebalo netačni i zastarjeli paskalni račun naše crkve zamijeniti tačnim, astronomskim.

,Ni protiv toga nemam ništa’, odgovori mi. ,No da takav predlog ne podnesemo mi, već sačekamo da ga kogod drugo podnese. Ovdje vam stoji na volju da kažete svoje mišljenje.““

Milanković i mitropolit Dožić su stigli u Carigrad 2. maja i bili lijepo i svečano dočekani od tamošnjeg državnog poslanstva. Smjestili su se u prvoklasnom hotelu u Peri. Milanković se dao na posao da pripremi sve što je potrebno kako bi njegov nastup bio na odgovarajućem naučnom nivou. Održano je šest plenarnih, a isto toliko i komisijskih sjednica, ali se nije došlo do rješenja.

Bilo je nekih nesporazuma (bolje rečeno, različitih predloga od strane delegacija pojedinih pravoslavnih crkava), pa u početku nije moglo doći do donošenja odgovarajućeg zajedničkog svepravoslavnog kalendara. Jedno od pitanja bilo je i činjenica da bi, prema tada predloženoj reformi, došlo ponovo do raskoraka između starog i novog kalendara jer bi 2000. godina bila prosta za julijanski, a prestupna za gregorijanski kalendar.

Zbog dosta mučne atmosfere nastale na Kongresu, posebno kada se radilo o osjetljivim crkvenim pitanjima (u kojima se, inače, Milanković nije najbolje snašao), on je odustao od nekih daljih sjednica. Prihvatio se složenog zadatka da upravo tada, u toku samog Kongresa, nađe novo rješenje koje će u potpunosti usaglasiti sve uočene protivrječnosti iznijete od strane predstavnika raznih delegacija.

Odlično poznavanje astronomije, a posebno hronologije, omogućilo je ovom velikom naučniku da nađe izvanredno dobro rješenje i da ga podnese u ime srpske delegacije. Poslije niza primjedbi, sugestija i promjena konačno je usvojen Milankovićev predlog novog kalendara.

„Definitivna redakcija je usvojena 30. maja 1923. rodine. Nakon toga svi delegati prisutni na Kongresu potpisaše reformu 8. juna 1923. godine“, čime je i formalno prihvaćena Milankovićeva reforma kalendara u ime svih pravoslavnih crkava prisutnih na Kongresu u Carigradu.

Suština Milankovićevog predloga, koji se usvojen, sastoji se u sljedećem. Najpre je trebalo eliminisati onih 13 dana nastalih od Nikejskog sabora do 20. vijeka. U narednom periodu će godine biti „obične“ i trajaće po 365 dana, ali će svaka četvrta biti prestupna (trajaće 366 dana). Od tog pravila se neće odstupati samo na kraju onih vjekova čiji je broj stoljeća djeljiv sa četiri (1600, 2000, 2400, 2800, 3200. i sl.), kako to predviđa gregorijanski kalendar, nego samo na kraju onih vjekova čiji zbir stoljeća djeljiv sa 9 daje kao ostatak 2 ili 6. Tako će biti prestupni vjekovi 2000, 2400, 2900, 3300 … To je značilo da će raskorak između novog i gregorijanskog  kalendara nastati tek nakon 2.800. godine.

Novi kalendar pravoslavne crkve, koji je sastavio Milanković za vrijeme samog Kongresa, prihvaćen je 14. oktobra 1923. godine. Njegova tačnost je bila mnogo veća od gregorijanskog kalendara, ali se ta razlika vidnije osjećala tek nakon mnogih vjekova. Dužina tropske godine (kao što smo to ranije istakli) iznosi 365 dana, 5 časova, 48 minuta i 46 sekundi, a Milankovićev kalendar je imao istu vrijednost samo što se u poslednjoj cifri (u vrijednosti sekunda) razlikovao za svega 2 sekunde.

Naime, Milankovićev kalendar je postigao tačnost od 365 dana, 48 minuta i 48 sekundi. Tako, na primjer, po gregorijaskom kalendaru razlika između između njega i tropske godine iznosiće jedan dan za 3.323, a po Milovićevom kalendaru razlika od  jednog dana će se  „nakupiti“  tek posle 43.200 godina!

Koliko je bio važan i koristan Milankovićev rad na reformi kalendara, kao i njegov doprinos navedenom Kongresu, najbolje pokazuje pismo koje mu je, odmah potom, uputio tadašnji carigradski patrijarh Meletija IV.

Navodimo u cjelosti to patrijarhovo pismo:

Pismo Svevaseljenskog patrijarha Meletija IV Carigradskog  (1921—1923):

„Najučeniji gospodine M. Milankoviću, profesore Beogradskog univerziteta drago u gospodu, čedo u smjernosti, blagodet neka bude sa vašom učenošću i mir od Boga.

Pošto je u našem Svetom i sveštenonm Sinodu obznanjena odluka Sveprasloavne Konferencije po pitanju kalendara u cilju pravilnog usvajanja njenog, kao što to javljamo presvetlim pravoslavnim crkvama, časni Sinod sa posebnim uvažavanjem primio je k znanju veoma dragocjen Vaš savjet kojim je doprinijela Vaša visoka učenost, kao člana  Svepravopslavne Konferencije, a u cilju sastavljanja te odluke kojom je tako srećno i povoljno riješena jedna od prvorazrednih tema Svepravoslavne Konferencije i značajno pitanje kalendara.

U ime toga ovom našom sinodalnom odlukom srdačno izražavamo ovim našim molitvenim pismom izuzetnu hvalu i blagodarenja Vašoj velikoučanosti zbog Vašeg prosvećenog i korisnog savjeta.

Upućujući Vam naše očinske pohvale i blagoslove molimo se da Božja blagodet  uvijek bude sa Vašom izvanrednom  učenošću.

26. juna 1923. godine Milošću Božjom

Arhiepiskom  Konstantinopoljski – Novog Rima i Patrijarh

                                                                            Meletija IV“