Milan Ružić: Da li je srpska kultura mahanje zadnjicom po televiziji?
1 min read
Milan Ružić
(Besjeda na otvaranju Dana kulture u Guči)
Ovo je druga godina u kojoj otvaramo Dane kulture u Guči. Došlo je vreme da se sve mora otvarati nogom, ali mi biramo da ove godine sačuvamo vrata kulture iza kojih radimo tokom cele godine, pa ih ponovo otvaramo rečima.
Koliko god ljudi mislili da reči više nemaju snagu, varaju se. Da je iko reči lišio snage i službe, ne bi se u ovo vreme ljudi delili po onome ko je šta rekao, ne bi se zbog izrečenog zabranjivali ulasci u razne države, niti bi se svi tresli kada se nekome doda mikrofon.
Svaka dobro izmerena reč i ono što ona nišani su razlozi da se neko obraduje. Mi se ovde danas sigurno radujemo što Dani kulture u Guči nisu doživeli sudbinu ostalih dana kulture koji su se gasili i pre nego što su počeli. Ovo je druga godina, a kao i svi dvogodišnjaci, tako i ova manifestacija tek počinje da progovara, zapitkuje i razmišlja o tome gde je kultura u Srbiji?
Da li je srpska kultura mahanje zadnjicom po televiziji ili mahanje diplomom fakulteta? Da li je kultura gomila smeća nakon poplave ili svaka nova kanta koja se negde postavi? Da li je kultura incident ili je kultura dobro planirano, uvežbano i emotivno stvaranje i izvođenje lepih umetnosti?
Počeli smo da mešamo društvo i društvene mreže, realnost i rijalitije, kulturu i nekulturu. Dokle nas je to dovelo?
Dovelo nas je do toga da merilo našeg obrazovanja bude što manji fond reči, da našu načitanost mere iščitanim statusima po Fejsbuku umesto tomovima knjiga, da naše napredovanje u pravcu ideala demokratije iskazujemo time ko će bolje pljunuti na svoju državu. Dovelo nas je do toga da se naš kulturni život svede na oživljene televizijske formate u izvođenju loših umetnika sa dobrom političkom pozadinom. Dovelo nas je do toga da ovde umetnost nije život, već je umetnost preživeti.
Međutim, da se kultura ne proteruje kao što se proteruje, verujem da ne bi bilo ni želje ovih mladih ljudi da organizuju festival na kojem smo sada i kojim prkosimo nekulturi, tropskim vrućinama i godišnjim odmorima.
Dani kulture u Guči nisu izmišljotina dokonih ljudi, već neophodnost i želja za obogaćivanjem kulturom siromašne sredine koju ovi mladi ljudi pokušavaju da otmu od političkog voajerizma i utapanja u vode nekulture.
Oni su rekli da kulturu stavljaju na prvo mesto sa čim se ja slažem, ali bih morao da ih ispravim. Kultura nas stavlja na prvo, drugo, treće i svako sledeće mesto. Ako nemamo kulturu, onda ne postojimo. Nijedan narod nije upamćen po dobrom vođenju države, po sili koju je imao, već po onome šta je svetu ostavio u nasledstvo. Ukoliko sebe merimo ovim parametrima, mi smo evropska, pa čak i svetska sila.
Rekli su da su ovi dani posvećeni ljudima od dela. Zamislite kolika je stvar i kolika vam je potrebna hrabrost što u vreme ljudi od nedela neko veliča one koji iza sebe imaju delo. Ovde se upravo to čini. Uzdižu se ljudi koji stvaraju, koji obećavaju i koji čuvaju ono što je vekovima krunjeno i razbijano.
Dok ja ovde vas preznojavam i oduzimam vam vreme, tamo negde u nekoj sobi neko dete je već uhvatilo gitaru kao da mu život od nje zavisi. Negde na nekoj livadi neko je otvorio knjigu, a sa njom i vrata ka boljem sebi.
Ispod neke strehe kisne neki budući pisac razmišljajući o svetu. U nekom zapuštenom domu svoju lažu već u usta stavlja neki budući glumac. U ovom trenutku na more je otišao neko ko će od crtanja u pesku preći na slikanje po platnu.
Ta deca su oni koji će pokazati koliko vredi ova zemlja, a koliko su bezvredni bi-di-pi, dži-di-pi, suficiti, maksimumi, minimumi savremene srpske istorije, izbori, reizbori, nameštenja i fotelje.
Od nečijeg glasa, reči, kamere, olovke, platna, reketa, zavisi naša budućnost u istoriji velikih naroda.
Meni je ovo drugi put da otvaram ove dane kulture i uviđam da kultura u Srbiji i ne traje duže od dva dana koliko traje ovaj festival. Onda nam ostaje da ga više nijedne godine ne otvaramo, već da njegova vrata danas ostavimo odškrinutim, ili da organizatori organizuju godinu kulture.
S obzirom na to da sam pozvan da otvorim festival, a ne da mudrujem, u vreme kada su ljudi zatvoreni u ekrane svojih mobilnih telefona i uhvaćeni u ralje prostakluka, otvaram ovaj festival kao živu ranu nekulture koju ona neće lako preboleti.
Izvor: Iskra
Zapravo, uništavanje morala, kvarenje omladine forsiranjem tzv. „slobodne ljubavi“ među izvesnim studentima, koji su bili zahvaćeni srbofabičnim i razvratnim komunističkim virusom na Beogradskom univerzitetu, planski se sprovodilo pod strogom kontrolom Komunističke Partije Jugoslavije i SKOJ-a uoči Drugog svetskog rata (Vidi: Milica Damjanović, Napredni pokret studenata Beogradskog univerziteta od 1919-1929, knj. I-II, Beograd, 1966/1974; Redakcioni Odbor, Crveni Univerzitet 1919 – 1941 – Zbornik radova, Beograd, 1966, Danica Basta, Revolucionarni pokret u Beogradu 1918-1921 godine, Beograd, 1969; Uređivački Odbor, Komunizam na Beogradskom univerzitetu 1929-1940, Beograd, 1940); …).
Među izvesnim spisima jednog političkog emigranta, koje je on dao na čuvanje svome mlađem prijatelju u poznim godinama, jer je predosećao da mu se bliži kraj ovozemaljskog, trošnog i kratkog života, pronađen je interesantan tekst, koji glasi…
Odlomak iz dnevnika Slobodana Tuzlića „Butuma“
Slobodan student prava i Smilja, studentkinja filozofije bili su deca poznatog i imućnog beogradskog trgovca Tuzlića, koji je imao veliku trgovinu drvima i ugljem u Hrecegovačkoj ulici u Beogradu, inače hercegovca poreklom.
Kao studenti bili su sa većinom razmažene i pobesnele bogataške dece iz Beograda obuhvaćeni komunističkom propagandom i pripadali su prvo SKOJU a zatim su po isteku obaveznoga staža i proveravanja prevođeni i u partiju. Slobodan je kao visoki partizanski funkcioner poginuo u toku rata blizu Kupresa u Bosni dok se je Smilja nalazila posle rata koji je preživela kao visoki komunistički partiski i politički funkcioner u Beogradu.
Na komunističkoj propagandi radili su kroz mnoga sportska, kulturna i stručna studentska udručenja osnovana pre Drugog sv. rata na begradskom Univerzitetu, poglavito radi toga da bi se kroz njih sprovodila komunistička propaganda među studenskom i srednješkolskom omladinom. Oni su bili od strane partije zaduženi za rad u prvom redu kroz udruženje studenata planinara i kroz studentski ferijalni savez. Ova udruženja su preko leta organizovala svoje kolonije pored jadranske obale i na nekoliko naših poznatih planina. Prilikom ovih letovanja đacima i studentima su držani specijalni politički kursevi preko kojih su uvođeni u marksizam a zatim kroz isti i u komunizam odnosno u partiju. Da bi se đaci i studenti naročito oni iz konzervativnijih i bolje očuvanih porodica što lakše pridobijali i indoktrinirali, za njih su prilikom ovih letovanja komunistički agitatori priređivali i organizovali razne privlačne razonode i atrakcije. U prvom redu t. zv. kurseve slobodne ljubavi sa teorijskim predavanjima a posle istih i praktičnom primenom. Tako je udruženje studenata planinara u toku leta 1937 godine bilo organizovalo svoj logor na planini Goču poviše Vrnjačke Banje. Tom su prilikom komunistički rukovodioci i agitatori na ovome letovanju sa Slobodanom Tuzlićem “Butumom” na čelu bili organizovali t. zv. večeri slobodne ljubavi. One su se sastojale u tome što bi svake srede u specijalni i izolovani a inače kolektivni poveći šator izdvajali sve one devojke koje još nisu imale svoga stalnog druga i dragana i podvodili ih onim mladićima, koji su takođe bili bez svojih devojaka a osećali su izvesni stid i bili nevini u odnosu na bestidnu, plotsku i skoro životinjsku slobodnu ljubav, koju su praktikovali i prema kojoj su skoro osećajno bili sasvim otupeli već izgrađeni komunisti i komunistički omladinci t. zv. skojevci.
Slobodanova sestra Smilja vaspitavana je do tada u prilično patrijarhalnoj, konzervativnoj i religioznoj hercegovačkoj porodici i dugo nije mogla da se pomiri sa ovakvim načinom propagande i sa gubitkom svoga devojaštva i svoje nevinosti, te da umesto sama izabere voljenog mladića mora se podati jednom od partijskog rukovodstva određenom drugu prema kome je bila osećajno sasvim indiferentna i koji joj je mogao biti čak i odvratan. Radi toga je stalno odbijala naloge rukovodstva letovališta u kome se je kao glavni komunistički funkcioner nalazio njen brat Slobodan, ipak je na kraju morala da popusti i da ode na svođenje u t. zv. koletivni š šator na tako zvane večeri slobodne ljubavi, koje su se organizovale svake srede za vreme letovanja. No kada je najzad pod vlikim pritiskom i pretnjom da će biti isključena iz partije odnosno SKOJ-a i da će biti izobličena i proterana iz logora ipak pristala i jedne večeri otišla da spava sa nekim za nju nepoznatim drugom, od kojegje saznala da mu je ime Mahmut Bušatlija i da je poreklom iz Bosne, njen brat Slobodan je to smatrao kao svoj veliki uspeh i tom prilikom je pod datumom od 23 jula 1937 godine zabeležio u svome dnevniku, koji je kasnije pronađen u odlomcima u njegovom stanu u Beogradu, prilikom jednog policijskog pretresa, sledeće:
“Sada sam najzad miran i srećan. Uspeo sam da posle dugih napora i peripetija razbijem Smiljinu upornost i tvrdoglavost, pošto je ona pristala i već sinoć učestvovala u prvoj večeri slobodne ljubavi. Tako smo i kod nje istrajnim i napornim radom i ubeđivanjem uspeli da otklonimo i poslednju buržoasku predrasudu lažni stid i seksualno uzdržavanje, te sam uveren da će posle ovoga ona s obzirom na svoju inteligenciju, vrednoću i upornost biti vrlo koristan i odličan član partije. Pošto je pregorela i prežalila i tu jedinu buržoasku i malograđansku predrasudu koja je bila kod nje još preostala, lažni stid i privremenu i izveštačenu nevinost.”
Ovome istinitom i konkretnom slučaju između mnogih sličnih, o kojima su svojevremeno opširno pisale predrartne nacionalne Studentske Novine, smatramo nisu potrebni nikakvi naročiti komentari.