Milorad Durutović: Svetosavlje u molitvama srpskih pjesnika

Svetosavska besjeda Milorada Durutovića 27. januara 2019. u Plužinama

Časni oci, braćo i sestre u Hristu, dragi moji Pivljani zahvaljujem na pozivu. Čast mi je i radujem se veoma što sam u prilica da u svojoj postojbini besjedim o Svetom Savi i svetosavskoj tradiciji, pogotovo u godini jubileja kada obilježavamo osam vjekova autokefalije Srpske pravoslavne crkve.

Zaslugama Svetog Save na Gospodnje ljeto 1219. srpska crkva stiče autokefalnost sa statusom arhiepiskopije, što je jedan od najvažnijih događaja ne samo u životu naše crkve, već i u našem ukupnom kulturnom i nacionalnom iskustvu. Dobijanjem takvog crkvenog priznanja, istovremeno postajemo i legitimni nastavljači helensko-vizantijskog svijeta, graditelji jedne civilizacije iz koje su potekle neke najuzvišenije mogućnosti kulture, nauke i duhovnosti, a suvišno je isticati koliki je doprinos dala Piva na tom putu sa svojim patrijarsima, dijacima, akdemicima, naučnicima i pjesnicima. U tako širokom luku neću govoriti, već nastavljam tamo gdje sam stao prije nekolike godine, držeći besjedu u selu Duži, koju tada naslovih Sveti Sava – temelj srpskog pjesništva, a danas je dopisujem u sljedećem smjeru: Svetosavlje u molitvama srpskih pjesnika.

Bježeći od kuće, od raskošnog zemaljskog života, od svih privilegija koje mu je omogućavala moćna srpska država, princ Rastko na Svetoj Gori obnavlja jedan manastir − Hilandar. Po svemu sudeći, etimološko značenje imenice Hilandar dolazi iz grčke riječi helandion koja označava tip vizantijskog transportnog broda, čiji se kapetan zove helandarios.

U grčkom izgovoru ove riječi kao da je nekako integrisana jedna naša riječ: dar. Bar se tako moglo učiniti usmenom pjevaču, pa ne čudi što je u jezičkom osjećanju našeg usmenog pjesništva imenica Hilandar modifikovana u oblike Vilandar, Vilendar i Vilindar, kao da se domišljanje o značenjima jednog nepoznatog jezika razvijalo u mitskom ključu, pa smo dobili nešto što zvuči, zapravo, kao složenica, nastala stapanjem riječi vila i dar: Vilindar.

U srpskom narodnom predanju mitsko biće vila, gotovo po pravilu, jeste nosilac insignija božanske zaštite i milosti. Prema tome, bez obzira na etimološko značenje, bez obzira na eventualne prigovore lingvista na račun ovakvih domišljanja, nemam dilemu da je u jezičkom osjećanju narodnog pjesnika Hilandar, sa svojim spomenutim modifikacijama (Vilandar, Vilendar i Vilindar) imao, upravo, značenje „vilin dar“, dakle, božasnki, Božiji dar, što uočavamo, recimo, i u epskoj pjesmi iz Vukove zbirke „Miloš u Latinima“: „Da vidite čudo neviđeno, / B’jel Vilindar usred gore Svete, / Zadužbinu Save svetitelja / I njegova oca Simeuna“.

Primajući, dakle, na Atonskoj gori dar od Boga, princ Rastko, postaje svevremeni monah Sava – Sveti Sava, bez čije svetogorske molitve ne bismo preživjeli potonje osmovjekovno nacionalno i duhovno putovanje. Bez te molitve ne bismo opstali ni danas kada smo klonuli i glavom, i snagom, i duhom; kada se Sveti Sava progoni iz naših udžbenika, kao što se i u minulom razdoblju život progonio iz crkvenih zdanja. Ali važno je znati da pravoslavni i nacionalni opstanak ne počiva samo na našim sposobnostima, već i na tome što „od nas je bolja molitva sama“, kako u „Molitvi za svetogorske monahe“ kaže pjesnik Miodrag Pavlović, nastojeći da ukaže kako se o našem spasenju osam vjekova neprestano stara molitva svetogorskih monaha: „Svakoga dana nešto se uvis ponese / i spas nam pređe preko usana“.

Zaslugama spomenutog pjesnika sredinom prošlog vijeka, baš u razdoblju kada počinje hajka na svetosavsku tradiciju, stičemo svijest da je Sveti Sava temelj srpskog pjesništva, jer sve do pojave znamenite Antologije srpskog pesništva, koju Pavlović objavljuje 1964. godine, antologičarski izbori su počinjali sa Njegošem i Brankom Radičeviće, kao da naše poezije prije njih nije ni bilo.

Ovaj antologičar svoj izbor otvara pjesmom „Slovo o mukama“ Svetog Save, a istom tom pjesmom počinje i donedavno nepoznati zbornik srpske srednjovjekovne poezije „Jutro misleno“, koji je krajem šezdesetih godina sačino Vasko Popa. No, kako smatra čuvar tog rukopisa Aleksandar Petrov, pjesnik zbornik nije objavio jer se već bio našao pod partijskim udarima zbog svog prethodnog zalaganja na poslu objavljivanja tekstova nemanjićke epohe.

Takođe, posebno je značajan još jedan izbor koji nosi naziv „Hilandarje“, a koji sabira pjesme posvćene Hilandaru i Svetom Savi od XIII do XX vijeka, podstičući na dva važna zaključka. Prvi – ne postoji razdoblje naše književne prošlosti u kome se nije pisala svetosavska pjesma, naravno ne uvijek u istom intezitetu; drugi – ne postoji epoha koja je snažnije zapjevala o svetosavlju kao što je slučaj s našim pjesnicima od sredine prošlog vijeka pa do današnjih dana. Stoga bih želio, najkraće što mogu, da pokažem kako se u decenijama nakon Drugog svjetskog rata u naš život vratila svetosavska i molitvena poezija.

U putopisu „Otvaraju se hilandarske dveri“ Miodrag Pavlović opisuje to vrijeme, zapažajući kako je „sa Svetom Gorom (…) bilo kao i sa rajem. Većinom smo zamišljali da je ona nekada postojala i da je u današnjem svetu više nema, inače, zar ne bismo dva-tri puta godišnje odlazili tamo na izvorište svetosti, u prostor pravog, posvećenog primirja. No vraćala se među mlade ljude posle Drugog svetskog rata ideja da Sveta Gora još uvek postoji i da bi se mogla potražiti, posetiti, obići“.

Do jednog takvog putovanja, koje je, izgleda, inicirala umna i dalekovida Isidora Sekulić, dolazi 1958. godine, o čemu nas obavještava Radovan Popović, biograf Vaska Pope. „Početkom aprila 1958. umire Isidora Sekulić, u 82. godini. Vaska Popu spisateljica je odredila da zajedno sa Elijem Fincijem i Živoradom Stojkovićem bude izvršilac njene poslednje volje. (…) U drugoj polovini septembra zajedno sa prijateljima Miodragom Pavlovićem i Živoradom Stojkovićem, Vasko Popa kreće u Grčku, na poklonjenje u Svetu Goru. (…) U manastiru Hilandar, odmah po dolasku, u kapelici Savinog pirga njih trojica priređuju polugodišnji pomen Isidori Sekulić. (…) Inspirisan ovim hodočašćem u Hilandaru, Popa će napisati pesmu o Bogorodici Trojeručici“.

Riječ je o pjesničkoj molitvi, koja će pod nazivom „Hilandar“ naći svoje mjesto u zbirci Uspravna zemlja. Elemenata molitvenog žanra bilo je, doduše, i u ranim Popinim pjesmama, ali u formi nekakvog poetskog kriptograma, što je recimo slučaj sa znamenitim stihovima: „da li ću moći / na ovom nepočin-polju / da ti podignem šator od svojih dlanova“. Sa pjesmom posvećenoj Bogorodici Trojeručici molitvena pjesma je sasvim eksplicitno vraćenja u našu književnosti i kulturu, što su potvrdili brojni pjesnici koji su krenuli Popinim tragom (LJ. Simović, M. Bećković, M. Magarašević, I. V. Lalić i drugi).

Zaista, ako bismo tražili osnovni žanr naše kulture koji potvrđuje naš pjesnički i duhovni kontinuitet od Svetog Save do danas onda bi to bila molitva, prisutna u svim epohama našeg književnog pamćenja, zbog čega ona i može da predstavi naše istorijske uspone i padove. Ako osmotrimo, tako, putanju srpske molitve vidimo da je ona postepeno postajala sve više jeremijada, plač, tužbalica, pogotovo nakon kosovskog sloma.

Kod Arsenija Čarnojevića nalazimo „Molitvu zaspalom Gospodu“, koja kao topos napuštenosti od Boga svoj najstrašniji bilanas dobija u poeziji Miloša Crnjanskog, koji je uostalom i sam tragao za Čarnojevićima. U njegovoj „Molitvi“ stoje stihovi: „Oče naš / sin tvoj je bedniji od bilja, / strasniji nego cvet, / nestalniji nego vetar zore, / sumorniji nego more, / i sam, sasvim sam“.

Došla je, dakle, takva pjesma, destruisana molitva, iskaz straha da smo napušteni i od ljudi, i od Gospoda, a sve kao najava vijeka koji će nas gotovo sasvim satrijeti, pri čemu strah od nacionalnog nestanka nije prošao sa svjetskim ratovima, već se nastavio i u vremenima mira, tzv. mira. Stoga su i srpski pjesnici morali poći put Svete Gore, put svog učitelja Svetog Save, i to ne samo svojim metaforam, već i bukvalno − svojim koracima, kako bi u našu dušu opet uselili molitvu. U Savinom pirgu Popa se obraća Bogorodici Trojeručici:

Prispeo sam s puta
Prašnjav i gladan
I željan drugačijeg sveta

Lako je uočiti u ovim stihovima arhetipsku sliku putnika/hodočasnika, identifikovanje pjesnika sa Svetim Savom, ali ostaju pitanja: Od čega prašnjav? Čega gladan? Zašto željan drugačijeg svijeta? Kakav je, dakle, svijet iz kojeg je pjesnik pobjegao kako bi se u Hilandaru umio i nahranio? Odgovor pruža sama pjesma, uteklo se od svijeta spremnog da sve tri ruke Bogorodici odsiječe: „Pruži mi tri male nežnosti / Dok mi ne padne hiljadu magli na oči / I glavu ne izgubim // I dok tebi sve tri ruke ne odseku / Crna majko Trojeručice“. Bez molitve, uslišene molitve nije se moglo u takav svijet vratiti.

Neka mi bude dopušteno da na samom kraju pročitam i jednu molitvenu pjesmu Matije Bećkovića, posvećenu takođe Trojeručici, ne zato što je u estetskom smislu najljepša, već što pogađa osnovnu muku našeg naraštaja, a u svom finalnom dijelu najjasnije objašnjava šta je suština svetosavlja. Uostalom, nema te besjede koja ima snagu pjesme.

Ja ti ne dođoh, brza pomoćnice,
Da bi mi otsečenu šaku zamirila,
Niti da te nosim kući, Svemoćnice,
Da bi zavađenu braću izmirila…

Iščupane su mi ruke iz ramena,
Kuća raskućena, a braća poklana,
Pa siđoh do svog najdonjeg kamena
Da sebe tražim, Majko sa tri dlana.

Jedino ovde, Carice Nebesa,
Na mom jeziku se moli bez zastanka,
I ne laže ništa, i ne jede mesa,
I osam vekova posti bez prestanka.

I kad bi mi zemlju i jezik zbrisali,
Sve, sem ove stope na kojoj sad stojim,
Znam: još se iz ljudi nismo ispisali,
A dok tebe ima da i ja postojim.

AMIN, BOŽE DAJ!