Memorijal Draga Đurovića (treća etapa)

Piše: Ivan Lukovac

Repatrirani i reparirani Milutin Simović je poslednja karta na koju je OKG DPS zaigrala uoči izbora u Nikšiću. Više nema nazad. Oru se carski drumovi varoši pod Trebjesom, prekopavaju sebarski trotoari, po iznimno hladnoj zimskoj temperaturi, potom betoniraju.. Popravlja se ulična rasvjeta, kupuju drva, poklanjaju preostaloj djeci u vrtićima novogodišnji paketi, obilazi Zvjerinjak usled empatije spram svojih odnedavnih sugrađana koja je Milutina naglo obuzela. Prokuljala je iz njega, prosto šiknula i kao gejzir obasipa sve oko sebe. Dugo se ta potreba, ta Simovićeva sklonost skupljala, taložila u njemu. Samo je bilo pitanje trenutka kad će to iz njega da eksplodira. A natempirali su ga da se aktivira u najzgodnijem momentu. Najzgodnijem po njega i njegove poslodavce. A nije da se Milutin nije i ranije, doduše ne tako intenzivno, davao, detoniravao, rasprskavao. Silina kojom se obrušio na svoje obaveze baca u zasjenak u drugi plan sve njegove prethodnike.

Posebice ovog poslednjeg. Baca ga do te mjere da se čini kao da prije Milutinovog vakta nije bilo ničeg. Da su Nikšićem, prije njega vladali, Huni, Vizigoti, Hobiti.. Volio bih, kad smo već kod tih drevnih čeljadi, da vidim izraz lica minuvšeg gradonačelnika Grbovića, kako on, recimo , gleda na svog naslednika, na njegovo kidisavanje, na presing, kojim je otpočeo svoj predizbirni polumandat, i na, s tim u vezi, odnos prema svojim prethodnicima. Nešto računam da mu to nije baš po volji. Kao što nije ni lokalnim DPS kadrovima, koje je centrala prezrela, ćušnula kao Tramp radijatora na onom samitu. Koliko imaju povjerenje u lokalnu partijsku infrastrukturu najbolje svjedoči Simovićeva ekstradicija iz Podgorice u Nikšić. Dok su njih lagano zaobišli, iskulirali, ajmo reći zanemarili. I nije to jedini problem s kojim će se višestruki povratnik Simović suočiti k ispunjenju svog predizbornog cilja. Dok u Zvjerinjaku, tradicionalnom uporištu njegove okg, podiže partijsku infrastrukturu, namiče glasove na tradicionalan način, na drugim krajevima grada na više mjesta duši. Sad više nije siguran ni u svoje. I nema više načina da zatisne sve rupe, sve bezdanice koje put njega zijevaju. A je li se organizovao mimo braću – jeste! Je li riješio da ostavi srce na terenu, da izgine – jeste!! Ali zebe, na decembarskom povjetarcu da mu sve to ne bude malo.

Skica za Milutinove najintimnije misli u smislu lokalnih izbora

Čudan je, nepredvidljiv ovaj Nikšić. Dobro je vojvoda Mašo rekao : „pestokupljevine nikšićke“.. Već smo ovdje dva puta gubili lokalne izbore, brižno se prisjeća mr Milutin. I to kad smo bili najjači.

I da nije bilo plemenitog Draga Đurovića, koji je kohabitirao s nama one godine, nikad vlast ne bismo gledali. Makar ne onog puta. Pa njemu u slavu i čast ovu stvar moramo izgurati do kraja. Jer, ako sad pokleknemo njegova će žertva biti kratkoročna i skoro uzaludna.

A sad su i osnovni krvnici, posle 30 avgusta podigli glavu. Okuražili se. Pregrupišu se. Kao fol napadaju se i džapaju međusobno, a samo preže kako će mi organizovano skočiti u utrobice. Onaj performans sa balom sijena i krompirom je najbolja ilustracija njihovih namjera. Nego, tako mi svih visokosteonih junica, krompirove mi zlatice, vidjećemo ko u martu da pase đetelinu lucerku, a ko će da guli balirano sijeno prismačući ga s onom promrzlom krtolom iz performansa.

Nezgodno je, doduše, što ne kontrolišemo centralnu vlast, jer bi sve bilo lakše. Ali pomoći će mi moj školski drug iz Rastoka, naš predsjednik koji se vas stavio u našu službu. Hej, nije mala stvar imati predsjednika svih građana u agitaciji za lokalne izbore!! Ta institucionalna prednost ne može da propadne!!

Da se konačno odagnaju sve sumnje o njegovoj neutralnosti, o tome kako smo zaboravili zavičaj i sl. Ono „malo para“ što sam uzeo iz budžetske rezerve ću nekako rastegnuti do sredine januara. A onda će mi viđeniji nikšićki privatnici priteći u pomoć s donacijama. A dako se i ovi Podgoričani otvore. Jer, ipak sam ja dolje proveo više od pola vijeka. Ja sam ih izgradio. Kad smo mi sjargali iz Nikšića u Titograd to je bilo selo. A Nikšić grad. A sad je situacija obrnuta.

I u ovom bivšem gradu, sadašnjoj selendri se sve brzo zaboravi.

Uostalom, dok sam bio ministar od junicah, a Migo bio ministar prosvjete, pričao mi je na jednom simpozijumu, mislim da je bilo nešto o kokoškama, pričao mi je, velim, Migo o nekom stokholmskom sindromu.

A to ti je otprilike da se žrtva identifikuje sa dželatom, da ga zavoli, da za njim izludi i da ga uredno glasa sve dok je u životu. I nekolika izborna kruga docnije tj posthumno.

E tim virusom, sindromom su naši glasači nepovratno inficirani.. Bar Migara tako tvrdi.

Samo da im izbetoniram ovaj trotoar kod Vračara, onaj ispred pijace i sve će biti pod konac. Klizalište na trgu je čist bonus.

Ako li se kojim slučajem (daleko bilo) desi da me teren ne prepozna pa nije kraj svijeta. Nije grijeh pasti, grijeh je ne ustati, kako reče nas predsjednik preksinoć, na sastanku sa šefovima mjesnih odbora. Uostalom, ako propadnem na izborima, mogu da se posvetim svojoj osnovnoj vokaciji, svojoj prvoj ljubavi, svom nespokoju. U Mokroj njivi, tom arhetipskom toposu vratiću se krompiru, malo se konsolidovati, pregrupisati i potom grunuti iz svih oružja. Jer moj DPS se sprema za rehabilitaciju poverenja, pa bi se to moglo međusobno poklopiti.

Ipak, ako je ikako moguće, a nadam se da jeste, ne bih ulazio u taj eksperiment.

Jer, biće gusto.

Gusto