Medijska hobotnica Đukanovića i dalje „šiba pobjednike“

Piše: Vojin Grubač

Mora se priznati da šovinistički mediji starog režima političkog satanizma, palog 30. avgusta 2020. godine i dalje suvereno vladaju medijskim prostorom Crne Gore.

Recimo, maestralno su uspjeli u namjeri da akcijom naduvavanja režirane afere „srednji prst“ propagandno potope moćnu Skaj aferu koja je strašnom silom urušavala i tako jadne pozicije DPS-a.

Naravno, Skaj prepiska je po svojoj brutalnosti viđenog i pročitanog samo dio priče o groznoj i zločinačkoj suštini režima Đukanovića i njegovog bližeg okruženja. .

Šta će biti epilog afere „srednji prst“ više nije bitno, ključni posao skretanja pažnje sa Skaj prepiske je perfektno obavljen.

Država u kojoj nečija poza ili prst dobija na značaju i po rezonanca više od prijetnje „sušenja džigerica na Cetinju“, morala bi se dobro zamisliti o zdravlju svoga medijskog prostora.

Umjesto da vladajuće strukture i partije rješavaju taj problem, one nemoćno trepću ne shvatajući da svaka nova vlast i svaka partija mora imati svoje medije i PR propagandiste da bi mogla sprovoditi novu politiku i parirati zlu sistema prošlih vremena.

Da se razumijemo, Đukanović je politički pokojnik, DPS je partija koja će polako nestajati sa političke scene, ali njihovi mediji koji su decenijama sijali mržnju u eter i dalje rade „punom parom“ s ciljem šoviniziranja države i društva, ocrnjivanja i diskvalifijacije svake nove vlasti.

Svi ti Đukanovićevi propagandisti, kolumnisti, novinari, analitičari iz Crne Gore i okruženja, urednici i vlasnici medija pod njegovom kontrolom: decenijama su se specijalizovali za širenje mržnje da bi se pljačka države i korišćenje njene teritorije za šverc krupnih raumjera mogli nesmetano odvijati.

Ispada da je Đukanović jedini znao moć propagande, ulažući ogromne količine novca u medije i publicističke resurse koji su se zbog enormnog plaćanja razvijali ogromnom brzinom.

Neverojatno je da, na drugoj strani, njegovi politički protivnici nisu imali ništa, niti su bilo šta stvarali da mu se suprotstave, mada je moguća tužna varijanta da ih to nije ni zanimalo?!

Zato je Đukanovića vladao tri decenije gurnuvši ekonomiju države u provaliju, zbog čega se iselilo u inostranstvo preko 150.000 žitelja Crne Gore.

Medijska inferiornost „pobjednika“ pred Đukanovićevim medijima

Zašto je to bilo tako i zbog čega sada, poslije „pobjede“ na svim nivoima postoji i dalje ta medijska i ideološka inferiornost pred Đukanovićevim medijima, ostaće enigma.

Zbog čega se lokalne televizije, u opštinama, gdje su vlast osvojile partije antiđukanovićevske koalicije, nisu okrenule protiv propagande Đukanovićevih medija!? Zašto se ne suprotstavljaju njima?

Zbog čega poslije osvajanja vlasti u Podgorici nije prestalo finansiranje Gradske televizije, koja je i dalje nosioc šovinistizma, zla i mržnje?

Zašto ona nije ukinuta, pa da se kroz nekoliko mjeseci otvori nova televizija u Podgorici, drugog naziva i personalnog sastava koji će garantovati sasvim novi urednički koncept, bliži duhu novog političkog vremena?

Da ne govorimo o beskrupuloznom trošenju sredstva glavnog grada gdje su, po nekim saznanjima propagandisti Đukanovića poput Tamare Nikčević i Senada Pećanina za autorske emisije na Gradskoj TV dobijali enormne honorare.

Zbilja, da li je tačno da je Nikčevićka imala honorar 5.000 evra mjesečno, a Pećanin 3.500 evra plus plaćen prevoz i hotelski smeštaj?

To bi nova gradska vlast morala saopštiti javnosti?! Potvrditi ili demantovati!

Mada, uopšte ne bi čudilo da se potvrdi da su te sume tačne, ako znamo koliko su bili honorari Darka Šukovića na Javnom servisu RTCG.

Naime, portal Pres je 14. februara 2023. ekskluzivno objelodanio dokumentaciju iz koje se vidi da je Šuković od novembra 2018. do avgusta 2020. godine tokom emitovanja autorske emisije “Živa istina” na kanalu Javnog servisa, ostvario prihod od 129.629 evra, odnosno, 6.172 mjesečno.

U prevodu, mjesečno je zarađivao četiri premijerske plate!

Đukanovićev režim je očito smatrao da mu usluge Šukovićeve propagande četiri puta više vrijede od „usluga premijera“!? A premijer se “ nije ljutio“!

U tom periodu na mjestu direktora Javnog servisa je bio Božidar Šundić.

Jedno je sigurno, za omiljene propagandiste, Đukanović nije štedio novčane resurse.

Javnost je ubijeđena da su krupnim honorarima bili „zavaljeni“ svi Đukanovićevi: novinari, propagandisti, kolumnisti, kontrolisane i uslužne NVO, političari poput Nenada Čanka, Vuka Draškovića,…, te raznorazni politički lobisti i analitičari!

Ta propagandna armija je Đukanoviću i dalje ostala, pa nije čudo što i dan danas „vedre i oblače“ kako im volja.

Partije antiđukanovićevske koalicije, može se slobodno reći, da nemaju nikoga ko bi se suprotstavio staroj medijskoj bandi koja grčevito traži bilo kakav informativni povod za pokretanje beskonačnih hajki i neprekidno uznemiravanje javnosti.

I da zaključimo, dok se ne postigne cilj supremacije nad Đukanovićevim medijskim bašibozukom, svaka vlast na nivou države ili opština neće moći spokojno raditi svoj posao, niti dostići zacrtane političke ciljeve.

To će shvatiti tek kada bude kasno, kada se rejtinzi povjerenja građana u partije i vlast počnu obrušavati.

Ili je, možda, vrijeme da se počne razmišljati na drugi način, pa da se isuče novi medijski mač i ustanove nova pravila igre!?