Martirologijum Peđe Vukića
Boris B. Brajović
Piše: Boris B. Brajović
„Ko postane ustaša, ko postane srbomrzac, tome nema povratka“.
Predrag Vukić
Sad ti sve vjerujemo sveti dječače kad „nad svijetlim tvojim grobom zloba grdna bljuva tmuše”. Otišao si sa Cetinja i nijesi doživio da vidiš „belvedersku djecu“, o kojoj si nam toliko pričao, kako dižu u vazduh dio puta kod Bajica da ne mogu njime „popovi da prođu“, kako pale one gume koje su godinama palili na Badnje veče pokušavajući da otruju vazduh rođenju Bogomladenca crnim dimom ideologije, kako traže bijesnu srpsku lisicu među sobom.
Sve si već vidio i doživio na svom biću za svojih pedesetak godina na Cetinju. Znao si čim si prohodao strašnu istinu koju izgovara knez Nikola u Gorskom vijencu – „nek me izda svako ka’ i hoće”. Otac ti je dao nadimak starmali. Tako si se pridružio onoj najnevinijoj vojci na svijetu koja se vratila sa katuna ubijenih očeva i majki iz Slovenije na kraju drugog rata. Sve starmale djevojčice i dječaci koji su se u studenim i beskrovnim kućama po Bjelopavlićima i drugim krajevima vješali i tako završavali svoje živote bezimenih i bezgrobnih bića. Najčešće i najviše djevojčice.
Petar Lubarda je za njih ali i za sebe naslikao onu čuvenu sliku „Na kuću ti gavran pao“. Prije petnaestak godina sam na Bogetićima sahranio jednu takvu starmalu djevojku koja je uspjela da sa tog puta skloni svoje tijelo i dušu u Americi. Njeni sinovi visoki činovnicii Stejt Departmenta donijeli su je mrtvu poslije sedamdeset godina da je polože u zemlju u kojoj će oživjeti. To je dug našoj svetoj majci, rekao mi je tada jedan od sinova koji je i bio konzul SAD u bivšoj Jugoslaviji. I tebe je sveti dječače majka zadužila u studenoj kući Cetinja tako što te je ugrijala zavjetom književnosti i vjere. Učila te kako da se moliš Ocu nebeskom u uglu sobe kad se vratiš iz škole gdje su te zadirkivali, ismijavali, progonili, tukli tvoji vršnjaci. Kad si odrastao i vršnjaci su stasali pa su nastavili svoj posao istim žarom a stariji su postali kao djeca pa se pridružili onima koji su ih prestigli.
Nijesu te štedjeli ali si znao onu proročku misao starca Siluana upućenu vijeku u kome si bio zatočenik demonskih sila: „Drži svoj um u paklu i ne očajavaj“. Sveti starmali sa Cetinja. Peđa Vukić. Kad se ispunila mjera njegovog mučeništva Bog ga je uzeo i sačuvao. Dosta je bilo vjerni i hrabri slugo, rekao mu je a on je spokojno prihvatio. Obradovao se, otišao je prvi put sa Cetinja a da mu se ne vrati. Cetinja više nema, ispunila mu se želja i odahnuo je sad nema ni Cetinjana da ga gone po ulicama i po uspavanim bibliotekama. Vakat je. Njih nema a Njega ima sad kad poput svoje majke kleči u uglu ostroške svetinje i izgovara Oče naš. Na cetinjskom groblju pod Ostrogom.
Često si citirao onu Njegoševu rečenicu u pismu Simi Milutinoviću napisanom na Cetinju 25. septembra 1844. godine, u kome se povjerava da ne voli naziv svoje zemlje Crna Gora, dodajući da je u njoj najistinitije i najvrednije ono da je ona kraj „srpski od iskoni”. Sad te razumijemo sve sveti dječače kad smo se i mi vratili sa Cetinje pa gledamo gdje da krenemo. Neće nam u tome pomoći ni političari ni eksperti, rekonstruisane Vlade ni konstruisane priče, potrebna nam je naša kuća koju ćemo sami podići i izgraditi. Srpska nerukotvorena kuća. Potreban je srpski ikos. Znaš, sveti dječače o Sokratu je najbolje svjedočio Ksenofont koga je Sokrat kao dječaka uzeo kod sebe i cio život ga je pratio i sve zapisao što ga je ovaj naučio.
U knjizi Ekonomija Ksenofont će zapisati razgovor između Sokrata i Kritobula o tome šta čini blago nečijeg doma, pa će reći da blago jednog doma čine i njegovi neprijatelji. Sad čujem tvoj raspušteni smijeh kroz koji dramatičnim baritonom odgovaraš da smo onda mi Srbi najbogatiji narod na svijetu. Sveti dječače.
Dragi i ljubljeni u Hristu Brat Predrag Peđa Vukić. Dovoljno.
Brat Peđa je znao i lično doživjeo i preživjeo bolnu spoznaju o jedinoj pravoj epidemiji u srpskoj Crnoj Gori – brozomori koja je ljude sa Božijim likom pretvorila u ustaške zombirane individue bez vjere, nade i ljubavi. Što je i na djelu pokazalo snažnu sinergiju balkanske partizanštine i ustaštva, kako i danas svjedočimo. Sve to vjerujućem i blagom Čovjeku, kao što je Peđa, mora teško da padne na dušu. Zaista, onome ko krene na tu stazu samomržnje i ništavnosti, praktično nema povratka. Zato što i ne želi, jer je to tajna grijeha – počinje da voli mržnju i da se hrani njome. Tako smo dobili generacije po srpskim zemljama koje su pred strašnim ponorom propasti i čije ludilo i mahnitost prijete da opet zapale našu lijepu Crnu Goru. Lijepu, kada je prađedovska, časna, srpska, postojana. Ali i sa ljudima koji su nosioci virusa bezbožništva, zlobe i bratoubistva. Naša je dužnost da vječno pominjemo brata Peđu i da preuzmemo luču slobode koju je on nosio cijeli svoj život ne dozvoljavajući da ga neljudi poraze. Odmori se brate! Neka ti je vječno Rajsko naselje i da se vidimo gore kada nastupi vrijeme!
Imala sam sreću i veliku čast da sam na Cetinju, kao izbjeglica, upoznala, tog divnog prepametnog Dječaka, našeg Peđu. Zazirao je od Njegoševe ulice i besčasnika, pa je Bajevom ulicom, blago pognute glave stizao do Biblioteke „Đurđe Crnojević“ gdje u Bibliografskom odjeljenju osjećao slobodno. Sve što bi izgovorio, pa i slučajno, moglo je biti za navijek uklesano u kamen.
Zanimalo ga je stanje u Hercegovini i stalno je govorio, vaši Srbi će osvojiti i dočekati slobodu, Cetinje nikad.
Jednom prilikom u Bg bio je angažovan da govori o nekoj knjizi, povela sam desetak mojih prijatelja da čuju i vide poslednjeg Srbina, crnogorskog viteza iz 19. vijeka, jezik i dijalekat koji nikada nigdje neće čuti, izgovorene rečenice u koje si mogao povjerovati i prije nego ih je izgovorio. Bilo je tu pametnih srpskih glava, ali svi su se šapatom dozivali i pitali, za Boga miloga ko je ovaj čovjek?
Zaslužio je da se održi simpozijum o njegovom liku i djelu, zaslužio je da se osnuje fond „Predrag Vukić“ koji bi stipendirao najboljeg studenta Bogoslovije.
Voljela bi čuti bar jednu riječ utjehe za stanje u Crnoj Gori, no se bojim da je ne bi imao. Njegovo srce je iskrvarilo od bola i nepravde, prije nego je i umro. Odmori dragi Peđa, zaslužio si, svojom čašću, vjerom i raspećem koje si nosio za sve nas.
Divne riječi velikog intelektualca i duhovnika oca Borisa o neponovljivom Peđi Vukiću,simbolu Istine,Vjere,Ljubavi i Znanja!Ali,uz to,simbolu Bola i Patnji koje su mu nananosili oni koje je pokušavao da hrani vrijednostima roda ljudskoga.Slomila ga je spoznaja Nemoći pred dubinom njihovog Ponora.Na sreću roda srpskog ovdaren darom rođenog naučnika i istraživača,ostavio je djelo trajne vrijednosti i vječnog trajanja!
Na srpskom naslovljeno – Mučenikoslov Peđe Vukića. Carstvo Nebesko ovom velikanu Srbstva u Crnoj Gori!
Svak čast za tekst!
Pedja Vukic je kolos medju Srbima, sad kad ga nema vec izvjesno vreme tek pocinjemo da shvatamo kakav je gigant to bio. Mora obavezno mitropolija da organizuje neku manifestaciju „Dani Pedje Vukica“ da bi ovaj gigantski covjek vjecno bio prisutan medju svim Srbima a ne samo medju nama srecnima koji smo ga poznavali. VJECAN SPOMEN DRAGI PREDRAZE
Ovakav omaž Peđi Vukiću smo odavno dugovali!
Hvala i autoru i redakciji na ovoj Odi za Pedju Vukica !
Neponovljiv je nacin njegovog pripovjedanja, muzika naseg jezika, iskonska toplina svake rijeci.
Nedostaje nam Pedja Vukic…
Neka mu je vjecni pokoj.
Ko je poznavao Peđu, doživio je ovo predivno slovo oca Borisa na pravi način. Počivaj u miru dobri čovječe.
Na ovom portalu ima toliko bombastickih naslova koji tjeraju covjeka da prst bude brzi od mozga,racunam da ce tako biti I sa ovim sjajnim podsjecanjem na jednog tihog I nauci predanog covjeka. Svaka cast,g.Brajovicu !
Odličan tekst!
Veliki istoričar i, pre svega, čovek, Peđa Vukić!