Marković: Raskrinkavanje Milorada Nikčevića, Novaka Adžića i Bobana Batrićevića u dvije fotografije

Piše: Velibor Marković

Kada imate pred sobom ozbiljne, stručne i inteligentne manipulatore, onda je potrebno poprilično truda i traganja da se te njihove manipulacije ospore, a kamoli dovedu do nivoa besmislica. Često je to težak zadatak i mukotrpan posao koji iziskuje značajan intelektualni, pa čak i fizički napor, posebno ako se žele koristiti materijalni dokazi za obesmišljavanje njihovih neistina.

Srećom, kada su u pitanju ova trojica iz naslova, ne radi se o takvom slučaju, već je dovoljno da čovjek izvadi iz porodičnog albuma jednu fotografiju, kao i napravi još jednu, pa da svaku njihovu priču baci u smetlište, kao lažnu i neodgovornu.

Pošto je prije nekoliko dana Boban Batrićević između ostalog objavio za strica mog oca, dakle mog strica-djeda Tomaša Markovića, da je bio seoski učitelj, pod čijim je imenom naš bliski rođak Savić Marković-Štedimlija navodno objavio knjigu „Istorija školstva i prosvjete u Crnoj Gori“ i Tomaš za to dobio 13-julsku nagradu, prilažem fotografiju na kojoj su pored Tomaša, moj otac Marko, u to vrijeme sudija Okružnog privrednog suda u Titogradu, i moja majka Bosiljka, rođ. Vrbica, u to vrijeme profesor Srpsko-hrvatskog jezika i književnosti u Osnovnoj skoli „Branko Božovi“, takođe u Titogradu. Njih troje su toga dana iz Titograda stigli u Pipere kamionom, u posjetu Tomaševom rođenom bratu Savi i njegovoj ženi Maši, mojim djedu i babi. Tomaš je u to vrijeme bio direktor predstavnistva „Zavoda za udžbenike Republike Srbije“ za Crnu Goru u čijem je izdanju i štampana navedena knjiga, a stanovao je u stanu koji je dobio od svog poslodavca, u Titogradu, današnji naziv ulice Bulevar Ivana Crnojevića, br.85, u prizemlju stambene zgrade. Kasnije je dobio veći stan, u ulici koja danas nosi naziv Moskovska, br.56, gdje je živio sve do svoje smrti zajedno sa svojom suprugom Danicom-Danjom Marković, slikarkom i prvom ženom članom Udruženja likovnih umjetnika Crne Gore. Inače, kao što sam objavio prije nekoliko dana, Tomaš Marković nikada nije bio seoski učitelj. Nakon završetka učiteljske škole u Šapcu, prije rata je službovao kao učitelj u gradovima u Srbiji, Hrvatskoj i Makedoniji, često gubeći posao zbog svojih naprednih ideja, a poslije rata kao visoki službenik u Ministarstvu prosvjete FNRJ u Beogradu, na funkciji upravnika svih osnovnih škola u Beogradu, da bi potom kao kadar bio poslat u Crnu Goru gdje je prvo radio kao inspektor u Ministarstvu prosvjete NR Crne Gore na Cetinju, a zatim kao direktor „Narodne knjige“, takođe na Cetinju, sve do hapšenja po Rezoluciji IB-a, 1950. godine i upućivanja na Goli Otok, gdje je proveo sve do 1954. godine. Po povratku iz logora zaposlio se kao učitelj u Osnovnoj školi „Branko Božović“ u Titogradu, a zatio kao direktor predstavništva „Zavoda za udžbenike Srbije“ za Crnu Goru sa sjedištem u Titogradu, sve do odlaska u penziju. Podaci o njegovom radnom angažmanu mogu se pronaći u državnim arhivima zemalja u kojima je službovao, a neka izvoli ko god je u stanju, da pruži dokaz drugačijeg. Da se razumijemo, kada sam u ovom tekstu naveo da Tomaš nikada u svojoj profesionalnoj karijeri nije bio seoski učitelj, to nijesam učinio zato što smatram da je biti seoski učitelj neka sramota ili mana, nego samo da ukažem čitaocima kako Nikčević, Adžić i Batrićević utvrđuju činjenice i koliko koriste istorijsku građu, ponašajuci se kao babolozi, pa čak ne ni kao babolozi, jer babolozi makar koriste predanja koja ponekad mogu da budu i izvor istine, a u slučaju ove trojice radi se o najobičnijim izmišljotinama.

Druga priložena fotografija, koju sam i ranije objavljivao, predstavlja str. XV predgovora Tomaševe knjige „Istorija školstva i prosvjete u Crnoj Gori“, za koju je Tomaš dobio 13.julsku nagradu. Inače, ono što navedena trojica ne znaju ili prikrivaju je činjenica da knjiga nije napisana samoinicijativno od strane autora, vec je Tomaš Marković angažovan da je napiše od strane Republičkog izvršnog vijeća Crne Gore (vlade) -Sekretarijata za prosvjetu (ministarstva), čiji je sekretar (ministar) u to vrijeme bio Vladimir-Tusa Popović, pa mu je tako iz sredstava budžeta i plaćen honorar za pisanje. Podaci i dokazi o tome se takođe mogu naći u Državnom arhivu Crne Gore, naravno, koga interesuje istina, a ne neistine koju plasiraju ova trojica iz njihovih sitno-materijalnih interesa i propagande. Pričao mi je otac koji je bio vezan za strica, da se Tomaš maltene bio preselio u prostorijicu koja se nalazi u podrumu zgrade u kojoj je živio, gdje je sedmicama i danonoćna sa svojim saradnicima i svojom daktilografkinjom iz zavoda radio na pisanju i pripremanju knjige, a radi prikupljanja činjenične građe obilazio arhive van Crne Gore, pa čak i Arhiv u Zadru, gdje je došao do značajnih podataka koje je koristio na ovom projektu. Na navedenoj strani predgovora, Tomaš se zahvaljuje na pomoći, saradnji i podršci, pored ministru Popoviću, i istoričaru prof. Ristu Dragićeviću, direktoru Centralne biblioteke na Cetinju dr Niku Martinoviću i predsjedniku Pedagoškog društva Crne Gore Vladu Vukoviću. Ono što je ovdje presudno je da su u vrijeme kada je knjiga izdata, sva trojica ovih veoma uglednih ljudi bili u životu i aktivni, tako da nije potrebno dokazivati da se niko razuman ne bi usudio da se u svoje i u ime svojih saradnika iz zavoda javno zahvaljuje ljudima, a da zaista nije autor knjige, rizikujuci tako svoju javno komromitaciju od strane imenovanih, te i da bi neko od njih trojice, budući da se radilo o izuzetno savjesnim i odgovornim ljudima, takođe zasigurno reagovao.

Poslije ovakvih činjenica i dokaza, sada će crnogorska javnost moći više nego lako da izvede zaključak o tome koliko su neozbiljni ljudi Milorad Nikčević, Novak Adžić i Boban Batrićević i kakvim se sve brutalnim neistinama služe u iznošenju svojih tvrdnji.

(Izvor: Fejsbuk)