Marko Miljanov po drugi put među Srbima

Piše: Maksim Drašković

Iako sam kao Kuč umro srećan,
a kao Srbin zbog nesloge tužan,
i mada za vječnost nebu obećan,
doći među vas ponovo sam dužan.

U smiraj dana, prkoseći tami,
da vječno živim i nad vama bdijem,
svom srpskom rodu, što kunja i čami –
da opet klikujem kako umijem.

Da Crnoj Gori i ponosu njenom
udahnem snagu, pružim spasa ruku,
i da viteškim zažegnem plamenom
usnule grudi srpskome hajduku.

Čeljusti bluda, zapada što vonja,
predaka iskre da nam ne ugase,
da srpska čeda, mjesto bezakonja –
primjeri čojstva i junaštva krase.

Da svako Srpče kad sobom progleda,
čovjekoljublje u svom biću hrani –
junaštvom drugome na sebe ne da,
čojstvom da drugoga od sebe brani.

Oduvijek su nas preci učili,
za slobodan život svako se rodi,
da nije podvig u bezumnoj sili,
i da – junak čovjeku konja vodi.

Bespomoćnoga nikada ne veži,
to nije viteštva dostojna mjera –
otvori onome što od zla bježi,
zatvori pred onim što pravog ćera.

Podaj i krvniku soli i hljeba,
od Svemoćnoga te blagoslov čeka,
naučila nas je da tako treba –
ponosna majka Ilinčića Veka.

I budi kadar stići i uteći,
nemoj se s puta nikome skloniti,
treba pošteno put do kraja preći –
ne bježi od smrti kad se čast štiti.

Da svaki potomak prkosno zbori –
i ja bih danas kao Đulja juče,
birao, da me niko ne ukori,
konop na grlo, ne barjak na Kuče!