IN4S

IN4S portal

Manjina

1 min read

Piše: Milija Pajković

Ovih dana Crna Gora bruji od političkih previranja, kao da joj toga nije bilo dovoljno svih ovih godina. Kipi bez prekida u loncu u kojem se mnogo toga kuva, brčka, ali od ukusnog jela ni traga, dok para svakodnevno podiže poklopac prijeteći da ga i izvali na ledinu.

A okolo njega hvataju se u koštac gotovo svi – i ovi i oni, i naši i vaši, a tu su, obavezno, i njihovi, dok ih, onako sa strane, uz bogate meze, piće i muziku, neko veoma vješto zavađuje, bacajući im svakodnevno po neki piljak. Svjedoci smo, a što zasigurno nije zapamćeno u novijoj političkoj istoriji, da su isti bili navalili na iste, ali iste samo na osnovu izborne liste, no ne i po shvatanjima i ponašanju, i to od prvog dana poslije prošlogodišnje pobjede na izborima na kraju avgusta, isključivo zbog svojih prevelikih želja da zasjednu na neka značajna rukovodeća mjesta, da još više uvećaju svoja bogatstva, potpomognuti nečim i nekim izvan našeg prostora, što je i dovelo do nepotrebnog gubitka vlasti.
Umjesto da se uzima zalet za nekakav napredak u mnogo čemu, uz određene dogovore i uzajamno poštovanje, sa osloncem isključivo na domaće snage, bez ispraznih uloga raznih zaštitnika iz svijeta koje zanima samo da olako drmnu ono što valja kod nas, uz stvaranje jevtine, gotovo ropske radne snage, skoro svima onima koji treba da vode brigu o svemu tome puna su usta priča o tim bjelosvjetskim dužebrižnicima, upravo kao da će nas oni najesti i napiti, kao da će nam davati šakom i kapom ( njima hoće sigurno), puna su im usta svih postojećih svjetskih sila i velesila, majke naše Evrope i želje da budemo član njenog saveza, kao da mi nijesmo bili njena čeda onda kad su mnogi od tih članica bili pod lednicima, a koliko smo puta stajali i borili se na njenom braniku, e to je već posebna skazka; puna su im usta raznih njenih poglavlja koja nam šalje da ih ispunimo kao da smo nekakve budaletine, kao da smo nekakvi nesoji i nepuci nesposobni da sami uživamo i koristimo ono što nam je Bog obilato poklonio, kao da nijesmo imali Zakonik cara Dušana u vrijeme kad su oni spaljivali i progonili jeretike, a nešto kasnije i ,,vještice“, pa će, eto, oni da nas opamete, produhove i oplemene, pa će oni da nas poduče i ponauče, pa ćemo neke njihove neprihvatljive stavove prihvatiti objeručke i još mnogo toga pride, a ono što vrijedi, to čuvaju samo za sebe!

O, dragi Bože, kako samo neki brinu šta će reći pojedini političari, ,,stručnjaci“ i oni poznati i oni nepoznati, koje nam šalju iz toga svijeta i iz te Evrope, o nama, o našem putu, o tome šta trebamo činiti, šta trebamo raditi. Čudo jedno!
Ako su, uistinu, takvi dobrotovori i ako nas tako vole zašto nam onda ne daju nešto i džabe, nešto para i ostalog, zašto nam ne izgrade brze puteve, škole i druge ustanove, nego nas samo uvaljuju u kredite i kredite, zelenaške da zeleniji ne mogu biti. Zar se nijesmo opametili od uzimanja onih odmah poslije Drugog svjetskog rata, a zbog kojih trpimo i dan-danas? Zašto da nas uče kako da vaspitavamo svoju djecu, kako da nam bude školsko ustrojstvo i šta trebamo da učimo, kako da se ponašamo prema ovome, prema onome, a oni ne mogu da srede svoje dvorište i mnogo toga je po njemu razbacano, iako na prvi pogled djeluje sređeno? Zašto, konačno, ne odriješe ćesu i bespovratno nas daruju, onako kako se i daruje, ako već toliko ,,brinu“ o našem sjutra? Hoće, matraka, što kaže naš narod! A mi smo odavno sastavni dio Evrope i svijeta – pokazali smo to svojom civilizacijom, kulturom, naukom, sportom i zašto bi to članstvo dokazivali slijepom poslušnošću i primjenom svega onog što od nas traže. Neka dođu kao darodavci, kao turisti, kao prijatelji, niko im to ne brani i neka nas prihvate kao ravnopravne, kao rod, bez ikakvih ucjena i potraživanja.
Nego, ostavimo te pustahije po strani, od kojih su nas mnogi tako rado bombardovali i pri kraju Drugog svjetskog rata i 1999. godine, uz velike ljudske žrtve i materijalna razaranja, uz obavezni nezaborav svega toga, tog bezumlja i sramotnog čina i vratimo se, ipak, našem ognjištu.
A trenutno najslušanija i najgledanija pjesma, priča, drama, kako god hoćete, na iznenada ogoljenoj političkoj pozornici Crne Gore, na kojoj se sada igra bez maski i na jedan ne nikako prepoznatljivi dramski način, nego na onaj koji je mješavina jevtinih opereta, televizijskih sapunica, na način koji se slobodno može nasloviti kao tragikomedija, jeste ona pod naslovom ,,Manjinska vlada Crne Gore“, koja se vrti na svim radio i televizijskim stanicama, o kojoj se piše u svim štampanim i elektronskim novinama, kao i na raznoraznim portalima.
Mnogi, naročito oni koji nijesu previše učeni, misle da se ovdje radi o Vladi čiji bi najveći dio bio sastavljen od onih koji pripadaju nacionalnim manjinama. Međutim, samo se radi o nepotrebnoj igri riječi – naime, ta Vlada bi bila sastavljena od članova malih partija, odnosno partijica, čiji je učinak na prošlim izborima neznatan.

Te manjinske vlade su slabe i mahom su kratkog vijeka.
Međutim, eto, a tako nekako izgleda i proizlazi, da i neće biti neko preveliko iznenađenje ako Crna Gora, čiji najveći broj stanovništava predstavljaju Srbi i Crnogorci pravoslavne vjeroispovijesti ( svakom pametnom je jasno da se radi o jednom te istom narodu, najviše zavađenom i podijeljenom po raznim osnovama tokom Drugog svjetskog rata i poslije njegovog završetka ) dobije, zbog nečije sramote i uz pomoć izvana, baš nekog iz nacionalnih manjina na nekom od najvažnijih mjesta na vlastodržačkoj lestvici. Naravno, daleko od toga da neko iz tih redova ne može biti na nekom važnom mjestu u Vladi ili vlasti, ali ne i na nekom koje je predviđeno, na osnovu svega, za nekog iz većinskog naroda Crne Gore. Potrebno je samo slijediti ono što se dešava po sličnom pitanju u tim svim zemljama koje sada zdušno ,,mudruju“ o ovome što nas je snašlo.
Kad već spomenuh nacionalne manjine smatram da nigdje u svijetu one ne uživaju takve pogodnosti i takva prava kao što to uživaju kod nas, u Crnoj Gori, pa može se reći i u Srbiji. Srbi-Crnogorci muslimanske vjere i katoličke vjeroispovijesti, koji su se nekada tako redom i listom izjašnjavali, onako sami od sebe, bez ikakvih prisila, koje su kasnije neki izmislili, postali su preko noći Bošnjaci, Muslimani, sa mislima okrenutim prema Istanbulu i Sarajevu; neki su, iako su zadržali srpsko-crnogorska prezimena, koja i te kako ukazuju na njihove korijene, postali Hrvati s pogledom uprtim u Vatikan i u Zagreb; Arnauti, Arbanasi, Malesori postali su Albanci, iako je Albanija sastavljena od ilirskih, tračanskih i starogrčkih plemena, a njen prvobitni naziv iz 1190. godine jeste Kneževina Arber, koju je osnovao arhont Progon u Kroji i to u okviru Vizantijskog carstva, a okrenuti su u svom djelovanju prema Tirani i Prištini ( prava država Albanija je nastala tek 1912. godine); Cigani su postali Romi i Egipćani, vole da kažu da su iz Indije i iz Egipta, a jedno od najvećih čuda jeste to da su i neki Srbi iz Crne Gore postali manjina, oni koji su se izjasnili da im je Srbija domovina, a ne Crna Gora, iako su mnogi od njih Srbiju posjetili tek onda kad su tamo otišli na eskurziju ili na odsluženje vojnog roka i kasnije kad su odlazili po određene savjete i još ponešto. Naravno, niko ne dovodi u pitanje da se neko osjeća kako to želi i to treba, svakako, i poštovati.
Popis stanovništva Crne Gore iz 2011. godine pokazao je nedvosmisleno da je većina cjelokupnog stanovništva Crne Gore, od njih 620.029, pravoslavne vjeroispovijesti ( 278.865 Crnogoraca ili 44,98 %, 178.110 Srba, uz napomenu da je taj broj u međuvremenu znatno povećan, odnosno 28,73 %, koji za svoju maticu smatraju Crnu Goru, u kojoj su rođeni neki od Nemanjića, dijelom nje vladali su Brankovići, itd, a niko ne može da ospori da je veći dio Srbije naseljen upravo Srbima (Crnogorcima) iz Crne Gore! Srba-Crnogoraca je 2.103 ili 0,34%, a Crnogoraca-Srba 1.833 ili 0,30%. Dakle, na osnovu ovih zvaničnih navoda – u Crnoj Gori je 460.911 Srba i Crnogoraca, dakle onih koji su pravoslavne vjeroispovijesti! I da li je, poslije svih ovih napomena i ovakvog uvida, prirodno, pravedno i uopšte potrebno da na nekom ključnom i izuzetnom značajnom mjestu u samom vrhu Vlade Crne Gore bude neko iz redova nacionalnih manjina?
Međutim, postoji u Crnoj Gori, a slično je i okruženju, jedna sasvim posebna manjina iz koje bi se neko trebao naći na takvim položajima, vrijeme je više za to, manjina koju niko ne spominje u Ustavu, Zakonu, ama nigdje. Iako je nešto teže uočljiva ona, ipak, a na svu sreću, i postoji. A ta manjina, najugroženija, najobespravljenija u Crnoj Gori, jeste upravo manjina poštenih, moralnih i časnih građana.
Veoma zanimljivo pitanje, naročito za psihologe, psihijatre, sociologe i ostale istraživače jeste – kako je na prostoru Crne Gore od jedne većine sastavljene od junaka, poštenih, moralnih i časnih nastala ova današnja manjina koju niko i ne spominje, niti štiti, niti se svjetski i evropski dokoličari zanimaju za nju, a ni političari sa svim strankama, jer od ove manjine ne mogu da dobiju glasove ni za novac, ni za njihova prazna obećanja?
Ova manjina je bila većina prije Drugog svjetskog rata i u ona stara viteška vremena kad su, iako slabije naoružani i manje brojniji, mlatili i rastjerivali svoje neprijatelje, duga je njihova niska, na sve četiri strane svijeta, kao i u vrijeme nezapamćenog u svijetu izliva rodoljublja, kad su žitelji Crne Gore koji su stigli do Amerike u potrazi za zaradom u vrijeme nerodnih godina, američki dobrovoljci, na prvi znak rata putovali 1912. godine dva-tri mjeseca brodom da bi učestvovali u svim bitkama i tako odbranili svoju otadžbinu, svoju Crnu Goru, uz borce koji su bili ostali u njoj.
Na samom kraju Drugog svjetskog rata crnogorski komunisti i partizani su na mučki i kukavički način na stratištima u Austriji i Sloveniji pobili preko 10000 svojih nenaoružanih zemljaka, političkih neistomišljenika, koje su im u ruke gurnule engleske vojne snage iz Klagenfurta i Blajburga, dokle su uspjeli da stignu uz neprestane borbe i tifus koji je harao. Nažalost, i to je uticalo na smanjenje nekadašnje većine, a, bogami, i na moralnu vrijednost našeg naroda.
Od početka njegove zvanične vladavine u Crnoj Gori, od 1945. godine, pa sve do današnjih dana, komunizam je obezbožio većinu našeg življa, unio je veliku neslogu i podijeljenost, prekrojio istorijske činjenice, uveo špijunstvo, plaćeno i ono zbog ,,dobre volje“, kao posebnu kategoriju i sastavni dio socijalrealističke svakodnevnice. Stvorili su lažnu sliku za svoju strahovladu u kojoj je crno postajalo bijelo, uz takve nepojmljive tekovine kao što su bile ,,bratstvo i jedinstvo naših naroda i narodnosti“ koje se krvavo razbilo u paramparčard, kao i ,,radničko samoupravljanje“, maštariju s primjesom parodije, nalik na ostale lagarije iz svjetske boljševističke kuhinje. A upravo među onima koji trenutno, ali i prije toga, kroje sudbinu Crne Gore i to na tako loš način po narod, a dobar za njih i njihove porodice, gore i od krojača početnika, pa bilo to u samoj izvršnoj vlasti ili u skupštinskim klupama, uistinu je mnogo onih koji su nam pristigli odgojeni iz takvog okruženja i koji su se zamomčili i stasali s takvim shvatanjima i poimanjima.
Zato i nije nikakvo čudo što se stiglo do ove manjine, do manjine za koju niko ne haje i oko koje se niko ne trudi.
Ovo slovo o ovoj istinskoj manjini, o manjini sastavljenoj od poštenih, moralnih, časnih i, bogami, junačnih građana Crne Gore, a kojih, na svu sreću, ima još među svim narodima ili u narodu, pa ma kako oni sebe nazivali i ma koje vjere bili, jedna je vrsta i zahvalnosti tome što oni postoje i opstaju u ovakvom smutnom i teškom vremenu, u kojem se budale, lopovi, prevaranti, razmetljivci, lažovinje, ništarobe razmnožavaju kao travke poslije proljećne kiše, a oni, nažalost, slabo ili nikako!

Podjelite tekst putem:

1 thoughts on “Manjina

  1. Iako je u početku pisalo Milija Pavković znala sam po stilu i ljepoti pisanja da je to djelo Milije Pajkovića. Ne znam odakle je gospodin Pajković ( znam neke Pajkoviće iz Bara i Budve), ali je on majstor pisane riječi, ako mu nešto znači priznanje od moje malenkosti, koja, takođe, piše. Kako je ovdje vješto i znalački prikazao sve što se dešavalo i dešava u Crnoj Gori, tako pitko kao da je literarna priča.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *