Црна Гора не жели да буде као што је до сад била предмет пљачкања од стране једне мале групе људи коју предводи Мило Ђукановић. Црна Гора жели да се врати сама себи, жели да се обнове традиционалне вредности, али на првом месту — сваки млади човек у Црној Гори има право на посао и држава је дужна да му то право обезбеди.
Први скуп опозиционог Демократског фронта пред парламентарне изборе у Црној Гори, заказане за 16. октобар ове године, одржан је у понедељак, 5. септембра испред Саборног храма у Никшићу. „Нико нема такву енергију и подршку као ДФ и зато смо ми ти који су одлучили да промене Црну Гору“, поручио је између осталог један од лидера ове коалиције Андрија Мандић, који и у мини-интервјуу за Спутњик најављује промене након избора за парламент Црне Горе.
Зашто је изабран Никшић за почетак кампање Демократског фронта?
— Никшић је важно и симболички значајно место. Оно је некад било индустријски центар Црне Горе. У Никшићу је и највећи број уништених фабрика. У Никшићу се налази и један део универзитетског центра Црне Горе.
Дакле, Никшић је симбол свеукупног пропадања и најбољи доказ за погрешну политику коју је водила Влада. Кренули смо из тог града јер смо знали да је Демократски фронт у њему снажно утемељен, али такође јер смо веровали да ће подршка грађана Никшића бити изузетно велика на овим изборима.
Да ли сте задовољни јучерашњим одзивом присталица с обзиром да је била киша, да је почетак кампање, а да је притом Црна Гора мала држава где се сви знају, па можда људи избегавају да излазе на митинге?
— Не постоји у Црној Гори скуп са падавинама као што су биле синоћ који би био бројнији на било коју тему. Да цитирам једног друга из Никшића који каже: „И да је долазила Црвена звезда, и да се играла најбоља утакмица у Никшићу, по оваквом невремену било би много мање људи“.
— Људи подржавају ДФ, спремни су да се боре, јер знају да Црна Гора нема времена да чека, она више не сме да изгуби ниједан дан са овако лошом и корумпираном влашћу. Црна Гора хоће да ради. Црна Гора не жели да буде као што је до сад била предмет пљачкања од стране једне мале групе људи коју предводи Мило Ђукановић. Црна Гора жели да се врати сама себи, жели да се обнове традиционалне вредности, али на првом месту — сваки млади човек у Црној Гори има право на посао и држава је дужна да му то право обезбеди.
Видљив је другачији приступ у кампањи ДФ-а у односу на неке друге партије, али и у односу на раније приступе самог ДФ-а. Да ли је тачно да сте ангажовали познату светску агенцију за политичке кампање?
— Да, ангажовали смо једну од најбољих агенција. Међутим, независно од добре агенције и дисциплиноване и снажно усмерене поруке грађанима Црне Горе да на овим изборима обезбеде промене, важан је и велики број активиста и волонтера — тих храбрих, одговорних и образованих људи који свакодневно обилазе домаћинства по Црној Гори. Они преносе врло верно поруку наде, поруку охрабрења и поруку да у Црној Гори све може бити другачије након 16. октобра. Највећа снага је у њима.
Актуелни премијер Црне Горе Мило Ђукановић је јуче критиковао опозицију и нагласио да је важно да у новом сазиву црногорског парламента већина буде за НАТО. Ви се залажете управо за супротно.
— Да, Црној Гори није место у НАТО-у. Црну Гору је тај исти савез бомбардовао 1999. и већина грађана не види Црну Гору као чланицу НАТО пакта. Поред свих напора Мила Ђукановића да НАТО представи као добротворну организацију, као културни клуб, као неку музичку трупу на пропутовању, сигурно је — НАТО неће отворити ниједно радно место у Црној Гори, НАТО неће донети никакав нови новац, нити ће бити неких нових инвестиција. Према томе, грађани знају да је та прича о НАТО-у само замагљивање наше стварности, а да је прави живот негде на некој другој страни. Црна Гора не може да губи више ниједан дан, а са НАТО-ом и са причом о НАТО-у, то је само губљење времена.
Придружите нам се на Вајберу и Телеграму:
Politika promjena, uvaženi i dokoni moj, svjedoči o zrelosti društva, i ništa manje, o mogućnosti same politike koja se kreće na horizontu otvorenosti razlike, a ne po principu krajnje podijeljenosti, koja je sada već dobro prepoznata i podvučena sloganom – MI ili ON, s tom razlikom, opet, što je u slučaju Mi sve poznato (ekonomsko beznađe, rast siromaštva, obespravljenost i diskriminacija, kulturni mrak i policijska represija jesu stvarnost koju konzumiramo MI), dok je u slučaju ON, sve prekriveno velom tajnosti, ispod kojeg, ipak, s vremena na vrijeme, procuri pokoji skandal neviđen u današnjem Balkanu, ako se, naravno, ne računa tzv. država Kosovo, a kako bi se i računala, kad je tamo sve bez računa, itd.
Ne samo u ekonomskom smislu, već i u kulturnom, Nikšić danas predstavlja duhovnu rupu! – reče mi prijatelj, jedan od najvećih živih, crnogorskih crtača, i ne bivajući lijen prema ovoj istini, uzvratih ovim na šta se on nađe u dubokom čudu: tačno, Nikšić je danas ekonomska i kulturna rupa, i zahvaljujući montiranom referendumu koji je bio šlauh spasa post-komunističkoj politici, on to jeste i danas, budući da je živio od vanzemaljskih kredita koje su značile kraj jedne velike Jugoslavije, koja po ničemu nije mogla opastati, i dokaz da je rat bio neminovan ne leži samo u imaginarnoj mržnji, koliko u naučno-fanstastično vođenoj ekonomiji. Nekad neiscrpan rudnik, danas detonirani pusti bunar! – zaključismo niz Vitovo šetlište.
Nego, tek danas, Krivokapić primjećuje kako, priča o ulasku u NATO ne bi trebala da bude glavna riječ u jednoj kampanji vodeće partije. Da, dakle, danas, Krivokapić, takođe, ne uviđa da opet kobno kasni, i da po svakoj logici, kasniti gotovo znači uopšte se i ne kretati. Isto to čini i caffe Demos, koji se toliko otuđio od naroda da samo u tom gestu prepoznaje obrise (kao) lične politike. Ako još teniski autsajder Lekić može zaista osjetiti drhtaje muke mrtvo-industrijskog groblja Nikšić, i ako ružičasti policajac sa pendrekom na vespi može, na tragu diplomate, osjetiti šta predstavlja kostur od fabrike, onda je vrlo moguće da su radikalne feministkinje sasvim u pravu: žena na čelu Amerike nužno mora biti nešto nalik Hilari!
Dobri moj, obično tako biva, i kad jedna politika krene nizbrdo, valja je braniti sve samim fantazmima, koji se u ovom slučaju ogledaju u priči o Evropi i NATO-u, dok se, ipak, ne uviđa (ili se nasilno propušta uvidjeti!), kako je isti NATO, zapravo, odavno kolonizovao Evropu, a to se jasno vidjelo na terorističkom primjeru u Parizu, Briselu, Istanbulu… Nije tačno kako je u međuvremenu (u pitanju je dvadeset i sedam godina!), DPS izgubio smisao za politiku konkretnosti, prije će biti kako je nikad nije ni imao. Za sve je još uvijek kriva ta prokleta tranzicija i svjetski ekonomski krah iz 2008. Pa, ipak, tamo do 2060, eto nas u Evropi, koja već sad ne zna šta da čini od svog veličanstvenog projekta politike prijateljstva, u kojoj, prirodno dođe, drugi nikad neće imati startnu osnovu kao što je to slučaj sa prvim. Ali, jebaji ga sad, ne može sve biti savršeno.
(Ne, ovaj put izbjeći ćemo perverzne smicalice i iste sulude paralele nama tako drage, ali jedno pitanje pritajno mi čuči u grlu: ako kojim slučajem uljegnemo u NATO, i ako se tim potezom određene trzavice stave pod kontrolu, neće li to, na koncu, ugroziti Gogijevu udobnu fotelju na silikonskim točkićima, budući da će, namjesto njega, neko drugi (autoritet sa velikim D, da se prisjetimo Lakana) biti odgovoran za red i mir, hapšenje automobila i popisivanje Kotorskih kamera?!… Kako Krivokapić u političkom smislu uvijek ima vremena da kaska i kasni, postao je odveč neinteresantan, uz to, pripada “koaliciji” koja vodi mačiju politiku; to su mjesečari, s njima iole ozbiljan čovjek ne želi uspostaviti nikakav kontakat, a i kako bih, crni kukavac, kad se tu radi o čistom elitizmu i malom kompleksu ulovljenom u prestiž.
Poštovani publikume, Nikšić je ogoljeno ogledalo naše crne stvarnosti, a ne haotična Budva bluda koja prska kroz jednu histeričnu arhitekturu u jedan plombirani kič za koji se još uvijek nije našla pobliža definicija, a nije isključeno da je upravo to pokazatelj na čemu se temelji ideologija novocrnogoraca: rasulo je znak da je apsolutizam konačno u debeloj krizi!!!
Još ovaj red, pa da odgledam dnevnik RTCG-a, koji je bajkovit da je to prosto terapija za penzionere… E, da, apsolutizam teži sve stvari lokalizovati, tako da je ON čist proizvod provincijalne politike u kojoj smjenjivost na pomolu već budi duboku traumu. Međutim, uz politiku promjene, moramo se okrenuti i psihoanalizi, koja ispituje sledeće: – da li postoji samo bližnji, ili prije Vođa, budući da jedno s drugim ne ide! Ali, šta da se radi, zadojen fantazmima, novocrnogorac tripuje kako je ON i on upravo taj koji će do potonjeg daha braniti ovu prepečenu grudu, samo ne znam od koga i čega, možda od Mudašina i Petrušina, kome toliko cvrče crijeva da su postali pravi tvrdoseri – da se poslužim onom Andrićevom, koja je znala da se obrne prema svom oboru, i pusti se kraju šta je trendi varljivog Zapada koji može kako ‘oće, ili kako mu danas NATO kaže!
Pozdrav: MI ili ON
Mandicu puna podrska svaka cas.
Nismo gotovi nečemo stati dok Milova Vlada ne Pane. Sloboda Narodu!!!
Uz tebe do kraja puta.
Mandic je buduci premijer,ko bog da.
Cestitke Andriji i podrska.
Nikšić je od simbola snage i ekonomske moći pretvoren u simbol bijede i depresije – i treba da odatle počne ne samo izborna kampanja već i promjene. Narod je voljan da radi, to je najveća laž koju je vlada uputila ovom narodu – da ne radi jer je lijen. Niko nije lijen kad je u pitanju egzistencija: niko nije lijen da mu bude bolje.
Немамо више куд, или ће се нешто мијењати или ћемо коначно да пропанемо. Све је боље од ове агоније која траје 27 година