Malović: „Politički korektni“ pisci vladaju srpskom i svjetskom književnom scenom

Redakcija Letopisa Matice srpske odlučila je da poslednji -broj Letopisa u celini posveti anketi pod nazivom „Srpska proza danas”. Ceneći dosadašnji prozni opus renomiranih pisaca, zamolila je i Nikolu Malovića da uzme učešća u ovom razgovoru o savremenom trenutku srpske proze, i da odgovori na postavljena pitanja .

Kako biste u poetičkom smislu opisali aktuelni trenutak savremene srpske proze? Šta je nasledilo postmodernizam osamdesetih i devedesetih godina proteklog veka?

-Poput matice, i srpska je književnost u (poetičkom) rasulu. Uveliko rašniran sistem svak povlači na svoju stranu, ali za razliku od drugih, ponajmanje umjetnika (ponajviše mladih i obrazovanih) – pisci će biti zadnji koji će emigrirati.

Činom eventualne emigracije, mnogi koji sebe smatraju piscima moraće da konvertuju zanat, jer se pišući na srpskom tamo gdje je poslovično bolje neće moći hraniti. Malo je, složićemo se, ljudi poput Davida Albaharija ili Vladimira Pištala koji nestanu eda bi se ponovo pojavili s romanom na srpskom. Pa čak i ti naši velikani ne zarađuju primarno od pisanja.

A možda jedenje leba od pisanja i jeste jedino mjerilo da li neko jeste pisac?

-Lično, mogu da kupim veknu hleba dnevno: pisanje mi onemogućava da umrem od gladi.

S druge strane su oni pisci/spisateljice koji svoje familije mogu da vode na ljetovanje od zarađenog novca – što je krajnjost veća od kupovile kila leba dnevno. Zašto? Zato što se postavlja pitanje da li u maloj književnosti umjetnik može biti ako povlađuje masama, jer povlađujući masama ne povlađuješ umjetnosti znalački ukrštenih riječi.

Dakle, u sistemu rašniranih poetika, jedino sam siguran da postmodernizam opstaje u redovima mladih autora, školovanih na postmodernizmu, a da među redovima zrelih pisaca valja tražiti odlike novih vremena, ovih naših sad već manje, više budućih.

Kada bih morao da stavim ruku u vatru i kažem – pošteno – što mislim da stvaram, kazao bih: duhovni realizam. Što je to? To je lični stil proizašao iz Dučićeve definicije (jedne od mogućih) da velike, prave književnosti nema bez tri velike teme – Boga, Ljubavi i smrti.

Izostavi li pisac bilo koji od ova tri stuba, na jednu od strana mora da mu se opasno nagne djelo.

Sve češće se događa da romanopisci pišu scenarije za filmove i serije, a da dramaturzi dobijaju književne nagrade. Veza između književnosti i filmske umetnosti postaje sve čvršća. Kako će se to odraziti na samu književnost?

-Uvijek je bilo izazovno pismom stvarati slike, pa tako generalno i valja pisati. Fuzija književnosti i filma dogodila se odavno, ali nisam siguran da će dramaturzi uvijek dobijati više nagrada, kao što muzičari sigurno neće ubrati još mnogo Nobelovih.

Iako se ne kladim, zaigrao bih na kartu da veza između književnosti i filmske umjetnosti neće ići na uštrb književnosti, iz prostog razloga što književnost (za razliku od scenarija) može postojati samostalno – u čemu je njena magična privlačnost sve vrijeme.

Da li je naš čehovski brat, Hrvat Ante Tomić više pisac ili više scenarist? Rekao bih da je njegovom pojavom više dobio film nego književnost. Knjiga koja se može prevesti u film nije bila dobar roman, ili je gori film od knjige, što možemo da vidimo na primjeru „Imena ruže“ sa Šonom Konerijem, recimo…

Sartr je u prošlom veku postavio pitanje za koga se piše književnost. Da li možete da opišete današnjeg čitaoca srpske proze? Da li je u pitanju jedan tip čitaoca ili je po sredi više različitih tipova?

-Sa knjižarskim iskustvom specifičnog formata dužim od decenije kazujem da knjižar prvo nauči da prepozna čitaoce. To je za pisca koji je (i) knjižar upravo zlatna spoznaja.

Samo je pitanje: da li će pisac čitaocu da povlađuje (što je protolik politički angažovanih naših kolega, ili kolega koji želi da po svaku cijenu vodi porodicu na more) – ili pisac zarad umjetnosti neće čitaocu da povlađuje.

U knjižaru, da se razumijemo, ulazi samo fin svijet.

Kada dakle čak i taj fin, mahom ženski, svijet uzme većinski da hrli ka literarnim iznutricama, moramo da stavimo ruku na srce i da opazimo da se nešto deboto dogodilo. Kao i u samoposluzi, shvatamo da najbolje ide ono što je najgore: prozne salame i viršle. Plemenito tijelo klasičnih i modernih romana samlevenp je i prerađeno u melodrame.

Srećom pa među finim svijetom ima više različitih čitalačkih tipova, no ugrubo oteše li se, prvi se više prepliće sa drugim, negoli drugi tip sa trećim:

1. Čitaoci tzv. voditeljske književnosti;
2. Čitaoci koji zavise od fabule;
3. Čitaoci koji uživaju zbog načina, spisateljskog nerva – bez obzira na fabulu.

U kojoj meri politička korektnost utiče na tematiku i kvalitet savremene srpske proze? Da li imate utisak da postoji politički uticaj na raspored snaga u književnom polju?

-Politička korektnost (koja se od pisaca očekuje) kastrira dostojne predstavnike savremene srpske književnosti, posebno deklarisane antiglobaliste, do te mjere da van granica srpskog jezika gotovo ne postoje.

Politički korektni pisci vladaju danas, prevodnom i originalnom, srpskom književnom scenom. Politički korektni pisci vladaju danas svjetskom književnom scenom.

Rekao bih da postoji politički uticaj na raspored snaga u književnom polju, baš kao što bih rekao da mnogi pisci koje kao so potražuju čitaoci gorepomenutog 3. tipa mnogo rade na autocenzuri, te se tako podmeću čitaocima 2. tipa.

Čak i onda kada je sebe pravdala kao izraz snage stila, kao u slučaju Floberove Madam Bovari, proza je posedovala i snažan kritički potencijal. Da li savremena srpska proza poseduje kritički potencijal i protiv čega se ona buni, ako je taj potencijal sačuvala?

-Svak ko je dio cjeline snosiće odgovornost cjeline. Stoga ću nastaviti da kazujem u lično ime. Smještajući radnje, stanja i zbivanja u jedinu geografiju na svijetu gdje naš narod i dalje žive uz more – potkazujući političke, ekonomske i metafizičke namjere globalnog poretka – progovaram temama koje bi po definiciji trebalo da budu razumljive na svim meridijanima svijeta.