Mali naši Rumijaši
1 min read
Paroh barski protojerej Jovan Plamenac
Piše: Protojerej Jovan Plamenac
I ove godine prelijep Trojčindan na Rumiji, ukrašen viševjekovnom Rumijskom litijom.
Na uslugu nam je bilo lijepo vrijeme, bez vjetra, prijatna temperatura. Planina je to i nije tako često na njoj.
Puno naroda i ove godine. Ali nikada kao ove godine tako puno djece.
I ranije su dolazila djeca na Liturgiju u crkvi Svete Trojice na Rumiji, i ne samo na Trojčindan, ali ove godine bilo ih je baš puno.
Rumijsku rutu planinari su kategorisali kao tešku. To je na njihovoj ljestvici najviši stepen truda u savladavanju. Zaista, ispeti se na Rumiju znači svojski se potruditi.
Rumijska litija uslijedila je u prvu noć nakon veličanstvenog crkveno-narodnog sabora na Sabornom hramu Hristovog Vaskrsenja u Podgorici.
Na podgorički sabor, po užasnoj vrućini i uz mnoštvo opstrukcija crnogorskog režima, u odbrani Pravoslavne crkve u Crnoj Gori iskupilo se puno odraslih Crnogoraca.
Odrasle kroz život, uglavnom, vodi njihov racio. Njima je dogma saznanje i moraju da ulože trud da je usvoje. A i kada je usvjoje, pitanje je u kojoj mjeri je ona ušla u njihovo biće, a koliko je predmet njihovog izjašnjavanja.
Djeca nemaju problem sa dogmom. Kao što su odmah po rođenju u vodi kao ribe, s lakoćom plivaju a da ih tome niko nije učio, tako im je i dogma prirodno stanje duha.
U tom stanju duha, ta silna dječica sabrala su se na Rumijsku litiju.
Odslužio sam preko pedeset Liturgija u crkvi Svete Trojice na Rumiji, ali takvu sliku nikada do sada nijesam vidio. Kada sam se, sa putirom u rukama, okrenu prema narodu i pozvao ga na pričešće Tijelom i Krvlju Gospodnjim, na gozbu nad gozbama, ugledao sam punu crkvu dječice. Kao ‘tići lastavice koji se tiskaju u gnijezdu čekajući majku da im u kljun unese živonosnu hranu, ona su čekala samoga Hrista.
Svi oni ispeli su se na Rumiju, u velikom naporu, a da ni kap vode nijesu uzeli.
Malo je odraslih kojima to uspijeva. Rumijska litija, da podsjetim, polazi u 1 sat iza ponoći ispred crkve Svetog Nikole u Veljim Mikulićima, sada manastira, i na vrh Rumije stiže u svitanje, nešto pred 5 sati. Dakle, nema ni spavanja.
Ta dječica uzela su u sebe Hrista bez ikakve sumnje, obitavajući duhom u Njemu.
Predloženi bogoborni Zakon o vjerskim zajednicama, koji je uoči Trojčindana iskupio tako puno Crnogoraca pred podgorički Saborni hram, nakarađenje vjere, jezika, pisma, istorije, nacionalnosti, školstva, polnosti, rađanja djece, morala, čestitosti, odvažnosti… rječju pravoslavnog vrjednosnog sistema, kojem je drevnocrnogorski istovjetan – sve je utonulo u bezdan pred tim dušicama koje su treperile nenatrunjenom vjerom u Jednotrojičnog Boga, u čijoj ljubavi se baškare kao odojčad na majčinim grudima.
Ova dječica većinom su sa vjeronauke u Baru, ali bilo ih je i iz drugih mjesta.
Mi odrasli, velji, skloni smo svakojakom bezakonju, i ne toliko ovom zemaljskom, pravničkom, koliko nebeskom, jevanđeljskom. Pa i mi koji smo nominalno u Crkvi, u mantiji ili ne, svejedno, skloni smo tračarenjima, spletkarenjima, klanovskim nadgornjavanjima…, duboko se klanjamo novcu, novopaganskom bogu ovih koji nam nasrću na Crkvu, i njegovoj piladi: slavi, mekom zemaljskom životu…, kao suđer nadojeni smo samosvojnošću, zavišću i zavisnošću… dok Živoga Boga nosamo na usnama. Opiremo im se, pokazujemo im mišiće, a – njihovi smo. Njihovi smo, a ne vidimo da smo.
A toj rumijskoj dječici u očima je caklio sam Bog. Ona se ne frljaju Njime, nego ga čvrsto drže u srcu. Njima je lijepo sa Njim u sebi, a i Njemu je lijepo u njima.
Ova djeca su bezinteresna Crkva, koja je plod bezinteresne Ljubavi Božije. Ovi koji nam nasrću na Crkvu misle da vode borbu sa nama odraslima, ali prepreka na njihovom bogobornom putu koju neće moći savladati upravo su ova djeca. Ona su čuvari Rumijske crkve, ona su čuvari Pravoslavne crkve u Crnoj Gori.
Ona neće ni pokušati da se odupru svojom tjelesnom snagom, ona će se oduprijeti svojim duhom.
Ove godine krst Svetog Jovana Vladimira u Rumijskoj crkvi, za vrijeme Liturgije, držala su – djeca. Prvi put u Rumijskoj litiji učestvovali su Vasilije i Jovan Andrović, unuci najstarijeg Andovića koji danas obitava u zemaljskom životu, Mila.
Androvići su postojanje svoje porodice vezali za sudbinu krsta Svetog Jovana Vladimira. Oni su njegovi zemaljski čuvari, a on je njihov nebeski čuvar. Ovaj krst sačuvali su spremni da tijelom poginu za njega. I Bog im je, preko Svetog Jovana Vladimira, obilno uzvratio: Androvići su se namnožili kao nikada do sada. Mali Androvići su danas čuvari krsta Svetog Jovana Vladimira, a preko njega, takođe, i Crkve Hristove.
Naši mali Rumijaši su upravo ta Crkva Hristova koju „ni vrata pakla neće nadvladati“.
Ako je neko jadniji od nesrećnika kao što je Novak Adžić, to je ovaj bijedni „Bole“ koji služi kao petparački „pomoćnik“ Adžiću u promovisanju miraševskog satanizma.
Samo neko ko je monstruozni satanista poput Novaka Adžića, a kakvi su inače svi Miraševi sektaši, može pisati tekstove pune mržnje prema djeci. To nije čudno jer su njegovi direktni uzori Sekula Drljević i Savić Marković Štedimlija, a indirektno Ante Pavelić, Maks Luburić i fra „Sotona“ Majstorović koji su jedini na svijetu imali logore za djecu.
Samo osvjedočeni satanista i bogoborac poput nesrećnog Adžića se može pozivati na luciferijanski NATO haški „sud“ i ponavljati to u beskraj poput pokvarene gramofonske ploče!
Novače ne kevći.
Novače anatemnjače!
Prava himna. Hvala oče Jovane.
Ađo nađi drugu svesku za škrabanje , pa se miluj sa tvojim iznogudima, što ćemo ti mi i naše rabote, batali se ċorava posla da ne kvari.o ove naše lijepe odnose . Otac Jovan nije jedini Jovan , zato manje zabafaj nos na ovu stranu…
Haski sud je presudio omiljenim saborcima popa Plamenca, onom miliajci Marticu i slicnima, eto tako obrsise Goran Hadzic i Milan Babic itd sa kojima se dicio ratni reporter i intervjuista velikosrpski klevetnik Jovan Plamenac. Sjeca li Jovan svojih uzasnih tekstova iz rezimske Konatareve Pobjede i je li popio konacno kafu na „srpskom Stradunu? Kako je najavljivao 1991. E bruke. I jada i cemera. Kako je Jovan uvredljivo pisao o sjajnom covjeku Vukasinu Micunovicu, sjecate li se. E pisite mu pamet i etiku. A kako je tek hajkao protiv Anta Markovica, Slavka Perovics, Jevrema Brkovica i Monitora, nas liberala i autokefalista devedestih. I naprasno onaj koji je ogrijesio o hristanske i Mojsijeve zskone, pravdu i istinu posta mantijas, pop velikorpski ratnohuskac. Mozda bi trebao poci na kafu u Vukovar, posto je podrzavao one koji su ubili i razorili topovima itd taj grad.
ponavljate se stalno vrtite istu priču. Plamenac je bio ratni izveštač i radio je svoj posao na terenu. U vrijeme kada niko nije smio da govori o crvenim teroru i komunističkim dželatima on je pisao.
Drugo : Postoji nešto i prije 1945 godine. Crna Gora je država od 1878 godine. Ostalo je samo slobodna teritorija 4 nahije okupljena oko Cetinjskog manastira u kome je stolovao mitropolit crnogorski egzarh pećki. Izračunaj koliko je od 1878 do 1916. godine. Koja vojska je Crnoj Gori ili Zetskoj banovini pripojila boku? Nemam ništa protiv nečijeg osjećanja da bude Crnogorac ali da šizoidno ne negira činjenice i prosipa mržnju, a to čine tvoji uzori Slavko i Ješa stari udbaši Remington i Đaganik.
Puno djece ali su im roditelji pametniji pa će malo ko od njih poslat svoje dijete da gine za popove i njihove sulude ideje.
Zaboravih. Više je otac Jovan za Trojičin dan izveo ljudi na Rumiju nego što ste ti Adžići, Miraš, Jevrem i ostala crvena bulumenta skupili na Vetinju pod četiri suncobrana.
Jovan Plamenac, novinar Duge, rathosuckacki reporter i izvjestac s ratista, tokom agresije na Hrvatsku, poklonik Arkanovih Tigrova, velikosrpski paskvilant sa dna kace, zloglasni novinar ratnohuckackog Radio Bara devedesetih, klevetnik protiv Slavka Perovica, Jevrema Brkovica i Veljka Milatovica, zagovornik limene divlje crkovno-svetosavske gradnje i saucesnik u okupaciji Rumije, vazda je na prvoj liniji fronta protiv Crne Gore. Makar je u velikosrppskom kleronacionalizmu dosljedan, ali anahronizam njegov je neprevazidjen.
Faruk, smiri živac.
Šta može da kaže lažni istoričar, dokazani srbofob otrovan infektivnom ideologijom pomenika SP i JB prvog jednog pisca u pokušaju i drugog političara u pokušaji. N.A.pominje kao veličinu Veljka Milatovića ubicu Krsta Popovića. Kakav apsurd. Otac Jovan Plamenac je sinonim čestitosti novinarski i sveštenički, da ne govorim o pedigreu njegove porodice. Stari su govorili : “ Zla su vremena kad pogani sude o ljudima”?
Haski sud je presudio omiljenim saborcima popa Plamenca, onom miliajci Marticu i slicnima, eto tako obrsise Goran Hadzic i Milan Babic itd sa kojima se dicio ratni reporter i intervjuista velikosrpski klevetnik Jovan Plamenac. Sjeca li Jovan svojih uzasnih tekstova iz rezimske Konatareve Pobjede i je li popio konacno kafu na „srpskom Stradunu? Kako je najavljivao 1991. E bruke. I jada i cemera. Kako je Jovan uvredljivo pisao o sjajnom covjeku Vukasinu Micunovicu, sjecate li se. E pisite mu pamet i etiku. A kako je tek hajkao protiv Anta Markovica, Slavka Perovics, Jevrema Brkovica i Monitora, nas liberala i autokefalista devedestih. I naprasno onaj koji je ogrijesio o hristanske i Mojsijeve zskone, pravdu i istinu posta mantijas, pop velikorpski ratnohuskac. Mozda bi trebao poci na kafu u Vukovar, posto je podrzavao one koji su ubili i razorili topovima itd taj grad.
Miran novače, bruko roda i plemena, ti da komentarišeš oca Jovana Plamenca, ti ne da si sa dna kace nego si dno dna
Novače, dragi,
Blagodarim Vam na ovim divnim pohvalama. Zaista, Vi ste jedan od mojih najvjernijih fanova. Sve ovo što ste napisali divno je tačno. Jedino je trebalo da pojasnite na prvoj liniji fronta protiv KOJE Crne Gore sam to ja. Ja, Plamenac, ne svojom mudrošću, nosim ogromno breme nasleđa duha mojih velikih predaka. Njihova Crna Gora njihov je zavjet svom potomstvu, pa i meni. Taj zavjet me vratio iz Beograda u naše Boljeviće. Taj zavjet moja je obaveza da branim Crnu Goru od crnogorskih novopagana, bašibozuka ovovremenog bogobornog Zapada. Držeći se čvrsto mojih predaka, ja po prirodi stvari moram biti protivnik ovim genetski modifikovanim Crnorcima koji su uglibali Crnu Goru daleko više od Turaka, italijanskih fašista… Još jednom, Adžiću, hvala Vam na prelijepom pohvalama.
Novak Adzic, zaboravi još i ono … ” on je velja turska krvopija”… Oče Jovane, na mnogaja i blagaja ljeta!
Oče Jovane, neka Bog podari mnogo zdravlja i veselja vama i vašoj pastvi i mir našoj vječno srpskoj Crnoj Gori.
Divno i nadahnuto napisano, hvala oče Jovane na divnim tekstovima!
Slava Bogu! Dok imamo ovakvu Svetosavsku omladinu u kojoj obitava Duh Sveti, Hristova Crkva će sijati punim sjajem. Iako gonjena i namučena, odoliće adovim vratima.
…“Iz usta male dece i one koja sisaju, činiš sebi hvalu, nasuprot neprijateljima svojim.“