Majstor dnevnika
Je li dozvoljeno pretpostaviti da žanr kakav je Dnevnik može u bitnijem doprinositi produbljivanju literature? Forma školjke, ekstremno umotavanje i strahovito odbijanje da se odstupi od Ja, nije li, na neki način, uvijek već prožeto malom noćnom igrom vještačkog i patološkog?
Kružno unutrašnje putovanje (Dnevnik), izvodi se po tankoj faseti onog ko ima neodoljivu potrebu pisati sebe, postavljati se i izvoditi iza zavjese (ne maske!), na jedan prefinjeno autističan način; međutim, to nipošto nije bio slučaj Vitold Gombroviča, najvještijeg ekstroverta, koji je Dnevnik pisao najmanje mu služeći u ispovjedne i jadikovne svrhe, nego prije u detaljno pretresanje Literature na koju je – a vrijeme sve više pokazuje – držao da ima puno pravo.
Imao je potrebu i uspjelo mu da bude prekomjerno obožavan! U njemu ima nečeg od Prusta i O. Vajlda; vele da je, najčešće, bio usamljen i setan, i da je mnogo vremena poklanjao muzici, posebno Betovenu. Prema slučaju kakav je sobom obilježio Bruno Šulc, nije uvijek imao dovoljno razumijevanja, osjećajući u ovom piscu nešto odveć – „patničko“…
Gombrovičev Dnevnik treba čitati još i kao kurs iz književnosti; u prvim redovima, pisac nas „uči“ kako da se odnosimo prema sebi kao autorima, i naglašava da se to mora događati s punom poštovanja jer je riječ o prirodnim rijetkostima u društvu koje samo po sebi rijetko kad zaslužuje da bude respektovano, naprotiv.
Polemičan i lucidan, Gombrovič ima svoje mjesto u Književnosti, i to upravo ono koje zrači – estetikom diskretnog.
