Majakovski – ruski san o raju

Vladimir Vladimirovič Majakovski napunio je 125 godina. Da li je i dalje aktuelan? Odmah ću vam odgovoriti: jeste, naravno. Ili, da se poslužim njegovim riječima: “Živio sam, živim, i živjeću”…

Izvanredni mladi muzičari pretaču besmrtne stihove Majakovskog u muzičke kompozicije. Internet je pun takvih ostvarenja. Pored spomenika u Moskvi okuplja se narod, i čitaju se njegove pjesme. Mnogi pokušavaju da imitiraju Majakovskog – i u životu, ali i u stvaralaštvu. Njegove dosjetke su dio nas, postale su aforizmi, poslovice: “Grandiozni planovi…”, “na vratu svoje pjesme…”, “Život je lijep i čudesan”, “Ja bih naučio ruski samo zbog toga…”, “Ako neko pali zvijezde, to znači da su nekome i potrebne”.

On ima 125 godina, a otišao je u 36-oj. Bio je samo dječak u obličju gromovnika. Pisac Valentin Katajev, kod koga je Majakovski proveo svoje posljednje veče, nazvao ga je dječakom osuđenim na misteriozni rasplet sudbine.

Ovaj visoki čovjek sa neobičnom mehanikom pokreta, zapravo je samo spolja bio grub, kao od kamena. U stvari, brižljivo je skrivao svoje najnježnije karakterne crte.

“Nijesam se rodio zbog para” – tako se zvao film, za koji je napisao scenario, i u kojem je je igrao glavnu ulogu. To je i film koji odražava čitav njegov život. Izvadio je srce, i stavio ga pred ljude. Razbio je sve pregrade između sudbine i umjetnosti. Borio se da ono neobično postane dio svakodnevice.

“Majakovski je vidio san”, pjevao je još jedan pjesnik i buntovnik, Jegor Ljetov. Majakovski je ovaploćenje obojenih snova, praćenih snažnim otkucajima srca. Sve što je on stvorio izgleda grubo i oštro, vrlo očigledno, ali – uvijek podčinjeno pravilima sna. Magični snovi i paklene noćne more, vruće ljubavne scene i proročke vizije.

On je zamišljao budućnost koju neće sputavati ništa, pa čak ni gravitacija. Prizivao je budućnost u kojoj nema te sile koja bi mogla vezati krila proletera. To je san koji ruši granice svakodnevnog, banalnog. Šteta što nije dočekao televiziju i let u svemir, internet, kloniranje i 3D štampače. Ali, i da je svo ovo doživio, on bi svakako nastavio da oslikava neku novu, nama čudesnu i neshvatljivu budućnost.

Majakovski je – uvijek izazov. I to ne prost izazov racionalistima, već izazov koji san baca pred javu. On se, kao vječiti sanjar, hranio našom zbiljom, od koje je stvarao vlastiti svijet – potpuno suprotan stvarnom.

Prate ga brojni mitovi i pretjerivanja. Na primjer, moderno je reći da je za tragičan kraj Majakovskog kriva država. Da, bilo je napada i spletki od strane uticajnih krugova. Ali ipak, Vladimir Vladimirovič je bio i ostao najvoljeniji pjesnik Sovjetskog Saveza. Samo pogledajte specijalno zajedničko izdanje “Književnih novina” i “Komsomolske Pravde” iz 1930, i  uvjerićete se sa koliko je ljubavi i divnih epiteta ispraćen usnuli pjesnik.

Takođe, mnogi kritičari imaju običaj da njegovu nesvakidašnju energiju i bujnu, strasnu prirodu interpretiraju kao pretjeranu hirovitost umjetnika. A, istina je da se partiji pridružio već u 15-oj godini. Tri puta je i hapšen. Tokom poslednjeg boravka u zatvoru (11 mjeseci u Butirki) počeo je da piše poeziju. Čeznuo je za pobjedom siromašnih, obespravljenih, poniženih i uvrijeđenih, predviđajući pobjede antikolonijalnih sila širom svijeta. Ne samo da je opjevao revolucionarni tornado, već je, takođe, iz sveg glasa proslavio rađanje zemlje radnika.

Uobičajeno je da se, zbog njegovog internacionalizma, zaboravlja njegova nacionalna suština. Ali, njegov jezik futurizma je harmonično pjevao sa drevnim biljinama. Majakovski – to je ruski san o raju, o bratstvu i vaskrsenju mrtvih. Nije slučajno da mu je koncept “opšteg cilja” filozofa Nikolaja Fedorov bio blizak. Ne zaboravite da je pjesnik, kao dobrovoljac, učestvovao i u Prvom svjetskom ratu.

Poslije nekog vremena distancirao se od rata, zagušen mirisom krvi i truležom smrti, ali ga hrabrost nikada nije napustila. Ekspanziju sovjetske države, koja je nanovo okupljala zemlje Ruske imperije, on je pozdravio sa oduševljenjem. Pa, ne mogu se oduprijeti iskušenju da se prisjetim i “Stihova o sovjetskom pasošu”, geopolitički relevantnim i skoro sto godina nakon što su napisani:

“Gutajući
lice dobrog strica,
klanjajući se
bez mjere i granica,
uzima se,
kao dobra napojnica,
Amerikančeva
putovnica.
***
Odjednom,
kao da planu žar
na ustima
ljubaznom gospodinu.
To
gospodin službenik
uzima
moju
crvenokožnu pasošinu.

Majakovski – zvuči gordo, i mi sa pravom možemo biti ponosni na ovog čudesnog, vanzemaljskog fenomena naše umjetnosti. Čim vidite ime – Majakovski, poželite da ga raščlanite na slogove, i otpjevate. Jer, upravo je on taj suptilni lirik-hipnotizer, koji vas nezadrživo vodi u fantazmagoriju snova.

Živio je, i živjeće neshvaćen. I nikada nam do kraja neće biti jasan njegov odlazak, tako programiran i, u isto vrijeme, tako iznenadan. Moj tekst je samo mali doprinos odgonetanju ove zagonetke. Ali, i ta misterioznost čini Majakovskog tako privlačnim, uvijek živim, nedokučivim.

Sergej Šargunov: IZVESTIЯ