Lutajući Bokelj

Piše: Nikola Malović

Nikad mora nije bilo previše u knjigama na srpskom. Pa se svako djelo o Mediteranu, neka je i prevodno, kao Brodelovo, ili kao Matvejevićevo, ili Miloš Miloševićevo, računa dvostruko. Ko su ti ljudi? Oni su mediteranolozi.

More je ljeti amor, more je ulaznica za ljubav kad i za razvrat, toplota otpušta šnir čednosti gore, i šnir vjernosti dolje: mirisi vina postaju otrovni kad se zapeku s ribom ukoliko ih pred ponoć razdjeviči hemija kakvog erotičnog parfema. Tada bi čovjek, da nema čovjeka opozitnog pola, opštio s kozom; izvrnute glave, da nema koze, gledao bi naopako na račvu u drvetu, plodio bi se s drvetom, tu nalazio gušt sladostrašća, i lučio sjeme. Ljeto je ludilo. Otud pol s polom. Otud karnevali. Otud fešte. Otud droge.

Najbliže je more uvijek najjeftinije.

Dok mnogi govore o tome da je turizam savremena supstitucija za drevna hodočašća, dokazao sam, prkoseći aktuelnim tumačenjima, kako to jeste i nije tačno. Turizam jeste profano hodočašće, što se vidi po načinu na koji ljetnji gost, štićenik boginje Sezone, predano sakuplja sve čestice Ljeta: uglačani kamenčić s plaže, palmino sjeme, baroknu palatu ispred koje se fotografiše; eto ga gdje kupuje suvenire – materijalne dokaze da je ove ili bilo koje druge godine stvarno ljetovao. Da je ljetovanje uvijek hodočašće moguće je upravo i jedino zbog mora. Vanpanseonski gušti izmišljeni su samo zato da se suzbije dosada, prva pratilja svakog lažnog hodočašća, pa i sezonskog.

Patentiraj Bokešku kužinu kao brend, kao autohtonu zalivsku i mediteransku stonu perverziju za nepca – objasnio si jeziku prirodne pojave, grmljavinu krvi u jagnjeta, postanak i svojstvo ulja iz masline, snagu ribe, strah zaklopljene školjke; tanjirom si, a ne govorom rastumačio gdje prirodne jestive sile dobijaju nadljudska, božanska svojstva.

Budućnost je neizvijesna između ostalog i zbog toga što se ne zna što će se od sada jesti; samo prošlost nepcima nudi sjećanje. Iz zalivskog putira vjekovima izvire jedno te jedno, iće i piće: riba, jaretina i kozletina, ulje i vino. I začini. Prekomorski. I domaći. Na plaži je čovjek do podna, a od podna je svak nad tanjirom.

Kad bi i ne gledalo, koliko je poroka, oko bi namirisalo, uvo bi pogledalo. Koliko je samo toga šarenoga i slatkoga zloga! Poroci se ljetnji razigraju, vuku čula na sve strane i miješaju ih. Ljeto je, koliko blaženo ako ima vode, vina, maslinovog ulja i ribe, prokleto. Jer se povrh Bogom dane vode i preko ribe u ulju razigravaju raznolike dopunske strasti. Pored rijeke male, pored mora – okeanske. Na suncu i vlazi, iz pomisli se tako rodi strast, iz ove porok, iz poroka novi.

S istinom se više nema pristupa ni u krugove ni u kružoke. Vazda se zbog istine svrgavalo. Niko ko istinu zastupa pravo govoreći neće se visoko uspeti na društvenoj ljestvici. Na duhovnoj zato hoće. Jedna je skala drugoj opozitna. Ko stupi na jednu, na drugoj može li postojati?

Možda bude i u Zalivu rata? Ulagujući se bogatima, nije li se otud Vlada o još većem trošku zamjerila svim worlwide siromašnima?

U Kotoru je vrijedilo roditi se. Bedemi, krovovi, crkvene kupole, palme, planine, plavetnilo, galebovi, miris mora, tu neki ribar, tamo neki prekookeanski jedrenjak usidren u luci…

Boke je tako mnogo.

Umrijeću, i kazaću da sam tek pokušao.

Izvor: Pečat