Lustracija na crnogorski način

Piše: dr Batrić Babović

Pročišćenje je nasušna ljudska potreba. Neko ima običaj pa to djelo vrši češće a neko to radi na svakih sto godina. Opšti razarajući procesi jednog sistema isplivaju na površinu kada dugovječna vlast doživi svoj krah i preseljenje u opoziciju. Promjenu političke pozicije neko doživljava kao normalno stanje, a neko kao smrt. Razlika između slobode i ropstva u totalitarnim sistemima i partijskim učionicama postaje bez granice – nema svoju jasno ocrtanu identifikacionu liniju.

Porobljena ljudska duša prestaje da rasuđuje, misli i osjeća. Strah kao snijeg i led pokriva svaku misao, želju, čežnju i nadu. Takav čovjekov duh i duša gube odgovornost za budućnost koja dolazi, potomstvu se u amanet ostavljaju trenutno zemaljsko dobro, politička naklonost aktuelne većine i lagodnosti materijalnih benefita. Vertikala kao osovina i osnova čovjekove metafizike odavno su kod protagonista ovog vegetativnog modela nepostojeća kategorija viših i kosmoloških životnih ciljeva. Na kraju dođu smjenjivost sistemskih nakaznosti, pokazivanja golotinje i rugoba ljudske prirode. Jednostavno rečeno, nastupi pročišćenje koje ima suprotnost sopstvenog imena.Ovo je klasična crnogorska karakterna crta, ili ljepše rečeno – dok imaše dobar li bijaše.

Dan nakon poslednjih parlamentarnih izbora u Crnoj Gori jedan moj prijatelj mi je kazao da u gradu gdje živi niko nije glasao za sada već bivšu vlast. U kratkom razgovoru šaljivo je izgovorio gdje se izgubi onih sto četrdeset i kusur hiljada glasova za one koji vedre i oblače državom poslednjih trideset godina. Sve u svemu na kraju reče da se ne zna ko će sve biti ministri, direktori, poslanici i ličnosti od javnog značaja jer svi sa kojima je stupio u kontakt sebe vide na tim pozicijama. Uz obostrani smijeh razgovor je završen običnim životnim pričama.

Ovo je odrednica karaktera ljudi u Crnoj Gori. Nekoliko dana posle ovog razgovora, vratio mi se u um film svakodnevne crnogorske postizborne drame. Nakon povratka na posao sa godišnjeg odmora dobio sam salve čestitki od onih koji su me gledali kao bijelu vranu zbog litija i borbe protiv zakona o slobodi vjeroispovjesti.Ne smatram da sam činio bilo šta veliko, osim onoga što sam dužan činiti, radi prošlosti i budućnosti. Sadašnjost je siva i zemaljskim očima gledano neizvjesna i sumorna. Pitao sam se da li sam pozicioniran na nekoj od poslaničkih lista ili ovi ljudi nešto bolje vide od mog skromnog uma. Odgovore opet nisam pronašao. Ostala su pitanja i dileme da li je prirodu puka u Crnoj Gori bilo čime moguće promijeniti? U povremenoj osamljenosti pitao sam se koliko je gospodarevih pratioca i slugu koji su do prije samo nekoliko dana, na nebu bez oblaka vidjeli ogromne orlove i sokolove ukoliko bi to šef tražio ili projektovao? Prošla me je samo hladna jeza, a odgovor je pretvoren u ćutanje, muklo i nemoćno koje sam duboko zakopao u sebi. Na kraju sam shvatio da je bolje o tome uopšte ne misliti.

Javni sam zagovornik sam svih vrsta pročišćenja, ozakonjenja i uvođenja reda i poretka u svakodnevni život. Ako je 75 godina totalitarne komunističke vladavine ovog avgusta počelo da pada, da se ruši i seli na jednu istorijsku deponiju, moramo razmisliti koliko je presvučenih deponenata krenulo da se priključuje na nove političke vodotoke izdajući sebe i svog dojučerašnjeg gospodara? Ima li sistema i mehanizma da se lustrira ovakva ljudska rasa? Koliko su validni dokumenti i dosijei u kojima su gospodarili ovakvi karakteri?

Može li se otkrivanjem svih tajni prošlosti, za šta lično jesam, sačuvati građanski mir u Crnoj Gori?

Jedan ekspert za ova pitanja mi je kazao da je u svakom crnogorskom bratstvu bilo potkazivača najbližih srodnika.

Majka jednog mog prijatelja (kći oficira kraljeve vojske) nije imala snagu da pogleda nakon više decenija dostupne dosijee svojih predaka. Kad je upitana zašto, samo je kazala da se plaši da ne vidi pojedine koje ne bi trebalo vidjeti. Takvih je u svim unformama i vojskama kroz istoriju prepuna junačka Crna Gora.

Drugi primjer je čovjek čije je pretke pokrio Zidani most, a majčinu komunističku stranu informibiroovski obračuni i posleratna ubistva dva ujaka od strane jednog komunističkog generala. Taj gospodin je visoki intelektualac, sin i sinovac oficira kraljeve vojske u otadžbini i sestrić visokih komunističkih funkcionera ubijenih bratskom-posleratnom rukom u slobodi. Nakon rata pravda i sloboda dolazile su u ime naroda. Neimenovani gospodin, na zidu svoje sobe, danas u dubokoj osmoj deceniji  života, drži sliku sina svih naroda i narodnosti. Često uz gorak osmjeh kaže meni je sa njim bilo dobro. Slike predaka ne krase zid njegovog dnevnog boravka, niti su imena svih ubijenih vojnika na Zidanom mostu upisana na nadgrobnom spomeniku porodične grobnice u mjestu gdje živi.

Mala fraza za veliki štokholmski sindrom, a Švedska je bila i ostala kraljevina, zemlja socijalne pravde i zdravog života.

Ova dva slučaja su dovoljna da nas odvoje od Zapada, kome kulturološki i geografski pripadamo, i postkomunističkog Istoka, koji nam je uzor za predstojeće procese.

Poljaci, Česi, Slovaci i Mađari su napravili lustraciju, otklon od komunističke prošlosti i  Varšavskog pakta. U Crnoj Gori nije moguća lustracija po istočnoevropskim modelima.

Odgovor zašto je nemoguće leži u pjesmi o Milinku Vukoviću i brojnim čaršijskim i kafanskim pričama za koje je najbolje da ostanu nekazane i neispričane. Možda je Zapadna vojna alijansa lijek za kugu svih crnogorskih vjekova, ili će ostati ona Remarkova uspavanka da na crnogorskom Zapadu nema ništa novo, sem starih dioba i podmlađenih duhovnih bolesti iz svih perioda prošlosti.

Sa njima ostaju vječiti preletači, paraziti i doušnici koji nam  decenijama pišu sudbine i kroje kapu na sve moguće načine.

Izgleda da nam je dojučerašnji neprijatelj broj jedan jedino moguće rešenje za bolje sjutra!