“Luštica – zemlja maslina, zemlja gomila, zemlja pravoslavlja“

Izlaganje Gorana Komara na predstavljanju knjige “Luštica – zemlja maslina, zemlja gomila, zemlja pravoslavlja“, izgovoreno u manastiru Vavedenja presvete Bogorodice – Žanjice, 24. avgusta 2007. godine.

***

Čini se da su starine ovoga poluostrva drevne koliko njena kultura maslina, a izgleda, kako su do sada iskopavane, da leže uz obalni rub Luštice, na Arzi, Žanjicu, Rosama, pa sve do srednjevjekovnog nemanjićkog lavaruma Miholjske Prevlake. I nije ovako istaknuta maslina naslovom knjige da pokaže fizičku, nego kulturnu karakteristiku zemlje, i da pokaže da ova zemlja nije istražena iako u njoj mora ležati koncentrat kulturnog naslijeđa Mediterana. A tek potom ovdje će se iznaći kultura obrednih gomila koje su rasprostirane duž seoskih mrgina i po humcima luštičkim, tamo gdje će se podići prve crkvene zgrade na obali i gori. U Luštici, kao da je i srednji vijek ispunjen hrišćanskim naslijeđem i biljezima više nego li je to naspramni novski i hercegovački dio Boke, a sve što do danas leži u bokeškim arhivima i arhivima Crkve govori o drevnosti njenoga stanovništva koje u familijarnim agregatima poluostrva nisu pomjerili mletačko – turski ratovi 17. i 18. vijeka.

Luštica time liči na Grbalj i okolne predjele Miholjskog zbora. Zato je ona dragocjena za istoriju Srba i istoriju Boke, ona čini u fizičkom trajanju njenih bratstava, ilustraciju stare, unutrašnje Boke i mi koji ispisujemo istoriju ovoga kraja prihvatamo i nametane okvire razgovora kroatocentričnih pisaca koji u Zadru i Beogradu štampaju djela o staroj i novoj Boki. Mi kažemo: Evo stare Boke. Ma ona govori obličjem drevnog svetonikoljskog saborišta u Radovanićima, drevnošću crkvenih zgrada u Žanjicama ili Rosama. Ona govori imenima njenih sveštenika kaluđera Romana 1431, đakona Petra 1438, popa Ratka 1443, kaluđera Evfrosija 1447, popa Ostoje, popa Đura sina popa Vladislava, sveštenika Brajana 1548, popa Rada 1584, popa Marka Markovca 1601, dvojica kaluđera u Rosama 1660, kaluđera Petrovića u vrijeme Kandijskog rata i mnogih drugih čija svijetla imena ova knjiga ispisuje, kako bi pokazali neprekidnost crkovne pravoslavne tradicije Luštice od doba razura prevlačke lavre do svršetka Mletačke republike.

Neprekidno, dakle, istorijski posvjedočeno, u ovoj zemlji služena je pravoslavna liturgija, a ona je bila izložena udarima Milosrdnog anđela od razgona koji je ovdje učinio Stefanica Crnojević do u visoki 19. vijek. Istorija kazuje da je Crnojević za„pacifikaciju“ Grblja i okolnih zemalja stekao carinu, solane, kuću u Kotoru, titulu kapetana Gornje Zete i mletačko građanstvo uz šest stotina dukata i po dva sokola. On se decembra 1451. obavezao da odmah provede pacifikaciju Grblja i okolnih područja. Čitavo žiteljstvo Miholjskog zbora stalo je u ovome ratu uz despota Stefana Lazarevića. Do ljeta 1452. razaran je Grbalj, a luštički zbjeg obreo se u Konavlima. I tada, kada priznaje mletačku vlast u razuru 1452., Luštica živi pravilnim i punim običajnim životom i uzdržava svoj Zbor, njeni žitelji kupuju jedrenjake u Kotoru, gube svoja sona polja, ma snažno ovo morem osoljeno parče Jadrana uzdržavaju da korača hodom drevnih otaca Istočne crkve, meni se čini u razmjerama velikog podviga. Dopustite samo da kažem, u vrijeme razura Grblja, biskup Kotora nije bio bilo ko. Stajao je na čelu biskupije Marin Kontareno pripadnik jedne od nekoliko najplemenitijih i najviđenijih kuća u Veneciji koja je davala i duždeve. Baš je upravljao od 1429 do 1453. Bio je učesnik Sabora u Firenci, a kada se vratio u Kotor posvetio se radu na Uniji. Bio je posrednik u razgovorima sa Crnojevićem oko pacifikacije srpske zemlje. Malo nakon uništenja Prevlake, biskup se povukao. Ja vjerujem da je onaj Druško kojega Bokelji pamte trovao bratstvo prevlačko, ali, kako to kod nas biva, moguće, ukazujemo na ličnost manjega formata.

Luštica se pominje u nekim falsifikovanim poveljama u srednjemu vijeku, ali ovdje želim skrenuti pažnju na jednu čiji je prepis metnut u „Kratki opis Zete i Crne Gore“ iz druge polovine 18. vijeka. Ovdje je moguće, a povelja je značajna zbog određenih elemenata vjerodostojnosti sa jezičkih karakteristika, svečane arenge, vladarske titule, da ocrtava područje svetomiholjske lavre. U dokumentu je riječ o nekom od sinova Stefana Prvovjenčanog. Takođe, želim ukazati na pergamenu zetskog episkopa Jeftimija iz 15. vijeka koja nosi presudu u sporu Luštičana (Klinci), a koju pominju i episkop Gerasim i Mladen Crnogorčević. Moja ispitivanja kod nasljednika kap. Vasa Kršanca koji ju je čuvao u 19. vijeku nisu dala rezultata.

Udari na Lušticu bilježe se odmah nakon uništenja Prevlake. Kotorska opština je došla pod Veneciju 1420., a sljedeće godine je na temelju njene molbe izdat dokument o rasparčavanju zemalja prevlačkog manastira. Dužd je maja 1455. poslao dekret providuru Bernardu da pruži pomoć biskupu da može sve srpsko–pravoslavne sveštenike istrijebiti i da se protjeraju svi pravoslavni. U vrijeme venecijanskog plemeića i biskupa Bernarda predviđane su posebne mjere pa i izgon protiv jednog kaluđera koji je ometao njegov rad, neprijatelja križa i katoličke vjere. Pominju se crkve Sv. Luke i Sv. Nikole u Radovanićima. Na izmaku 1548. vođen je jedan spor pred biskupskim vikarom u Kotoru protiv sveštenika srpskog obreda Brajana koji je štitio crkvu Sv. Luke u Krtolima. Srpski sveštenik je tvrdio da nikada katolički sveštenici nisu služili u toj crkvi a lješevićki i luštički sveštenik su nastupili jednako ne dopustivši gradnju katoličkog oltara. Pop Đuro Vladislavov izjavio je da nikada nije čuo ni vidio latinskog popa da služi u njegovoj kapeli (Sv. Nikola). Februara 1636. Marin Druško iz Kotora se žalio na paljevine koje su na njegovom imanju učinili Luštičani. Druško je imao spor sa kotorskim biskupom Bućom. Sin mu je bio sveštenik u crkvi Sv. Petke na ostrvu Sv. Gavrila i usprotivio se da se tu obavlja služba Božija za potrebe pravoslavnih žitelja, citiram: “da se tu obavlja služba Božija za tolike duše njihovih pokojnika koji su pokopani u bližnjoj crkvi Sv. Mihovila  koja se vidi do temelja porušena…“

Marta 1655. Luštica je teško stradala od Turaka. Pogađala ju je i kuga. Ako je što prodavano, to je prodavano mještanima i komšijama. Čak Luštičani u 18. vijeku kupuju zemlju na novskoj strani zaliva. Drže krečane, trguju po Jadranu, ističu se neke familije, javljaju se neke kojih više nema. A onda, za mirnoga života stiže providuru Đustinu Boldu pismo vladike Save Petrovića (1755): “dajemo na znanje vašemu preuzvišenom gospodstvu kako nijesu dovoljni vaši biskupi i popovi crkvama koje su vaše da se u njih Bogu mole, nego hoće i naše da uzmu koje su vazda naše bile, a to je ista Sv. Gospođa u Žanjic koja je vazda bila zbora miholjskoga i danas je njihova, pak čujemo da ištu ključeve i neke novitade da čine što priđe nije bilo i vas nagovaraju da se muti krajina…“

19. avgusta 1785. učinio je kapetan Luštičke opštine Đuro Trojanović pismo ruskom konzulu sa molbom da se kod mletačkog Senata zuazme za zaštitu crkve na Žanjicama koja je od davnina bila pravoslavna što kazuju njene freske. Ključ je ukraden i odnijet biskupu Oleo nakon čega je uslijedio pokušaj ugradnje katoličkog oltara što su Luštičani spriječili. Ovaj eksurs činim iz razloga pojavljivanja jedne luksuzne knjige, štampane u Beogradu 2006. godine u kojoj se manastir Vavedenja Presvete Bogorodice pribraja katoličkim franjevačkim samostanima na tlu Boke. Autor knjige je izbjegla da otvori makar i dilemu o pripadnosti manastira koja je riješena sudskim putem u vrijeme vladike Gerasima Petranovića.

Može se na kraju reći da je Luštica živjela u tradicijskom okviru privređivanja, ma da je još tokom 17. i 18. vijeka dala pomoraca i trgovaca koji su stupali u ravnopravne poslovne veze sa Topljanima. Kao dio Miholjskog zbora uživala je i drevniji poredak svoje opštine nego Novi, a ona, što je značajno, nije trpjela od obimnijih prodora stanovništva tokom velikih mletačko – turskih ratova. Ovaj kraj je rastao u jednom konservisanom okrilju svog gotovo ostrvskog izolata, u dosta zatvorenom i složenom sistemu svoje običajnosti i vjerskog sadržaja, a velikom i dugačkom iskoračivanju u svijet svojih pomorskih trgovara koji predstavljaju istinski žrtvujući dio ovoga kraja.

Ovom knjigom pružena su dokumenta novskog i kotorskog arhiva koja govore o Luštici. Takođe, jedan mali luštički arhiv koji sam pripremao tokom poslednjih desetak godina, koji sadrži i neka dokumenta koja je sačuvao pok. Mitar Urdešić i koji mi ih je ustupio za prevođenje i objavljivanje. Takođe, ponavljam podatke objavljene 2000. godine mojom zbirkom Pomenik luštički jer svjedoče i stanovništvu ovoga kraja i njihovim darovima kod gradnje Velike savinske crkve. Bila bi naša želja da grad Novi uzvrati u budućnosti Luštici ako će i malim dijelom za veliku zaslugu koju ova zemlja ima za njega, a ova knjiga sigurno svjedoči o jednom. Luštica je i kada je činila velika djela otpora ta djela zakopavala u zaborav svoga ostrvskog zavičaja i više, mnogo više nego Novi, delala u samoći, ne za javnost, ne za publiku, ne za slavu ovoga svijeta, nego u čistoj vjeri, pred nepreglednom pučinom morskom i na glavnome pragu od svega pravoslavnog svijeta.