Ljubav, končići i olovo

Piše: đakon Pavle Lješković, autor je profesor Crkvenog pojanja i Kanonskog prava u Bogosloviji Svetog Petra Cetinjskog na Cetinju i đakon u crkvi Svete Trojice u Starom Gradu u Budvi

Nakon kišne večeri, u Budvi je osvanulo vedro i svježe subotnje jutro. Na autobuskom stajalištu, koje se nalazi nedaleko od mainske crkve sv. Petke, strpljivo očekujem svoj prevoz za Cetinje. Zbog problema sa trajektima, autobusi u poslednje vrijeme kasne nerijetko i po pola sata. Pored mene, na stajalištu je i djevojka u ranim tridesetim godinama. Svježe nanesena šminka na njenim obrazima i podočnjacima, kao da samo pojačava utisak o njenom umoru i hroničnoj neispavanosti. Najprije me je upitala o razlozima kašnjenja autobusa, da bi mi nakon par trenutaka rekla kako već neko vrijeme ima potrebu da razgovara sa, kako se izrazila, nekim iz Crkve. Kaže mi da joj već jedan duži period sve naopako ide u životu, ljubavi i poslu. Prošle godine je čak bila više od mjesec dana u bolnici zbog virusa koji joj je napao imuni sistem i jedva se izvukla. To je samo jedna u nizu loših stvari koje su joj se dogodile.

Međutim, jedno jutro, tražeći papuču koju je slučajno gurnula ispod kreveta, primijetila je crveni končić zavezan na jednom od nogara. Tada je, kako tvrdi, shvatila da je pod uticajem crne magije. Drugarica joj je preporučila vračaru iz Podgorice, kod koje se i ovog subotnjeg jutra uputila. Kada je kod nje bila prvi put, potvrdila joj je da je u pitanju magija. Osoba koja joj je navodno vračala je majka od bivšeg momka, sa kojim se godinama zabavljala. ” U prvi mah nisam povjerovala u tu priču, budući da je momkova majka oduvijek bila pažljiva i ljubazna prema meni, pa sam stekla utisak da je zadovoljna našom vezom. Međutim, posle određenog vremena sam shvatila da je prema meni sve vrijeme prikriveno gajila loša osjećanja i namjere. Vračara mi je rekla da se u mom stanu nalazi i pregašeno olovo, koje što prije moram da pronađem i bacim u neku rijeku ili potok, jer je to jedini način da se riješim magijskog uticaja”. Od tada kreće njena agonija koja se sastoji iz bezuspješnog traženja olova u svakom kutku stana. Tražila ga je ispod svih kreveta i stolova, u sobama, na balkonu, baš kao i ispod šporeta i frižidera. Pokušavala je da ga pronađe i u ormanima sa odjećom i obućom. U džepovima starih i iznošenih kaputa i haljina, kojih se još ranije nije riješila samo zbog toga što za nju imaju sentimentalnu vrijednost. Pregledala je i unutrašnjost čizama i cipela sa visokim potpeticama, koje odavno više ne nosi zbog bola u petama. Međutim, nigdje ni traga pregašenom olovu! Rezultat suludog traganja je u mnoštvu neprospavanih noći, baš kao i u nemiru i strahu koji su se u duši razmnožili i začaurili.

“Sinoć sam , pošto sam popila ljekove za smirenje, konačno zaspala. Međutim, iz sna me je probudila pomisao da se olovo nalazi ispod kade u kupatilu. Naravno da ga ni tamo bili nije. Zato sam odlučila da jutros pođem kod one žene u Podgoricu da me posavjetuje šta da radim”. Rekoh joj da je Božija ljubav toliko velika da je nikakvi crveni končići ne mogu svezati, niti je bilo kakvo olovo može isprljati i ukaljati. Sve što treba da uradi je da čestim molitvama Gospodu otključa svoje srce, te tako dopusti da se ljubav prema Bogu i bližnjima zauvijek useli u njega. Nije mi trebalo dugo da je ubijedim da umjesto odlaska kod vračare u Podgoricu, pođe svojoj kući i subotnji dan provede u snu i odmoru, koji su joj prijeko potrebni. Takođe sam joj dao broj sveštenika koji služi u crkvi koja je najbliža njenom stanu i preporučio joj da mu se još večeras ili sjutra javi, kako bi pošla kod njega na ispovijest. Ubrzo nakon njenog odlaska, stigao je i autobus koji sam ovaj put čekao cijelih četrdesetak minuta. U jednom momentu sam je ugledao kroz prozor autobusa. Dok sam posmatrao njen umorni korak, razmišljao sam o tome kako su sloboda i ljubav preveliko breme za savremenog čovjeka i kako nam je svima lakše da za svoje loše izbore i pogrešne procjene optužimo sudbinu, loš usud ili magiju, nego da se za njih pokajemo, te molitvom i smirenjem pročistimo svoje unutarnje biće. Međutim, lišeno prisustva Božije ljubavi, čovjekovo srce postaje porobljeno i nemoćno čak i pred tako banalnim stvarima kao što su končići i olovo…