Ljepoto Hristova, vaskrslo Kosovo: Umijemo li da pa(m)timo?

Današnji dan, 28. februar, obilježava bolan trenutak u našoj istoriji. Tog dana 1998. godine, nakon ubistva četvorice srpskih policajaca u blizini Glogovca i Srbice, započeli su sukobi između srpskih snaga bezbjednosti i pripadnika tzv. Oslobodilačke vojske Kosova (UČK) na području Drenice. Ovaj događaj označio je početak jednog od najtežih perioda za srpski narod na Kosovu i Metohiji.

Tokom 1998. godine, brojni srpski civili stradali su u napadima UČK. Jedan od najstrašnijih zločina dogodio se u selu Klečka, gdje je u julu 1998. godine ubijeno 22 srpska civila. Njihova tijela su spaljena u krečani, a ovaj zločin ostaje kao opomena na surovost sa kojom su naši sunarodnici bili suočeni.

Nažalost, stradanje srpskog naroda nije se završilo okončanjem ratnih dejstava. U martu 2004. godine dogodio se organizovani pogrom nad Srbima na Kosovu i Metohiji. Tokom dvodnevnog nasilja, ubijeno je najmanje 27 osoba, od kojih 16 Srba, dok je 11 Albanaca stradalo u sukobima sa međunarodnim snagama bezbjednosti. Protjerano je oko 4.000 Srba, uništeno 935 kuća i zapaljeno 35 vjerskih objekata, uključujući 18 spomenika kulture. Među njima je i crkva Bogorodice Ljeviške u Prizrenu, koja je, iako djelimično obnovljena, i dalje svjedok tragedije koja nas je zadesila.

Pored ovih tragičnih događaja, srpski narod na Kosovu i Metohiji suočava se i sa sistematskim uništavanjem svojih grobalja. Oskrnavljena i razorena srpska groblja predstavljaju pokušaj brisanja našeg postojanja i kulturnog nasljeđa, dokaz da ni mrtvima ne daju mira. Nepoštovanje prema našim pokojnicima i njihovim vječnim počivalištima dodatno produbljuje rane našeg naroda.

Jedan od najstrašnijih zločina dogodio se 1999. godine, kada su pripadnici OVK upali u dom porodice Mirić u selu Bijelo Polje kraj Peći. Nepokretnu djevojku, Maricu Mirić, silovali su pred očima njene majke, a potom su je ubili. Njeno tijelo je, u nedostatku sanduka, umotano u ćebe i sahranjeno u porti Pećke patrijaršije. Ovaj monstruozni čin ostaje kao opomena na zvjerstva počinjena nad našim narodom.

Tragedije su se nastavile i u novije vrijeme. Na Badnji dan, tokom tradicionalnog običaja sječenja badnjaka, dvojica srpskih mladića, Stefan i Miloš Stefanović, upucani su u selu Gotovuša kod Štrpca. Ovaj napad na nedužne mladiće, koji su samo željeli da obilježe praznik, pokazuje da ni danas naši sunarodnici nisu bezbjedni na svojim ognjištima.

Još jedan tragičan događaj dogodio se 24. septembra 2023. godine u selu Banjska na sjeveru Kosova i Metohije. Tog dana, u sukobu sa policijom privremenih prištinskih institucija, život su izgubila trojica Srba: Stefan Nedeljković, Bojan Mijailović i Igor Milenković. Ovaj sukob je dodatno produbio tenzije i izazvao strah među srpskim stanovništvom u tom području. Godinu dana kasnije, porodice i prijatelji okupili su se na mjestu tragedije kako bi zapalili svijeće i odali počast stradalima. Ipak, bol i tuga zbog izgubljenih života ostaju duboko urezani u srcima njihovih najbližih.

Ovo su samo neki od događaja koji su duboko urezani u kolektivno sjećanje našeg naroda. Svako stradanje, svaka žrtva, podsjećaju nas na važnost očuvanja Kosova i Metohije kao neraskidivog dijela naše duhovne i istorijske baštine. Kosovo nije samo geografski pojam; ono je simbol našeg identiteta, naše vjere i kulture.

Danas, više nego ikada, moramo biti jedinstveni u nastojanju da sačuvamo naše nasljeđe i obezbijedimo budućnost za generacije koje dolaze. Sjećanje na stradale obavezuje nas da ne zaboravimo njihovu žrtvu i da nastavimo da se borimo za pravdu i istinu. Neka nam njihova hrabrost bude inspiracija, a njihova stradanja opomena da se takvi zločini nikada više ne ponove.

Kosovo i Metohija su srce Srbije, i naša je dužnost da to srce održimo živim, kako u našim molitvama, tako i u našim djelima. Samo tako ćemo opravdati žrtve naših predaka i obezbijediti budućnost dostojnu našeg naroda.