Lijeva Rijeka matica Vasojevića: Čekajući majora Lašića

Piše: Ivan Milošević

Za Badnji dan u Lijevoj Rijeci ispred Rakitine crkve nalagali su se badnjaci. Više desetina Vasojevića i njihovih gostiju ogrijali su se na plamenu badnjaka i uz put prisjetili vremena kada je Lijeva Rijeka bila centar velikog srpskog plemena. Ima još onih koji pamte da je u ovom mjestu postojala pošta, milicijska stanica, Dom zdravlja, a u osnovnoj školi je bilo preko 600 đaka. Danas pustoš. Samo dva stalna stanovnika čuvaju Lijevu Rijeku da nestane sa spiska živih naselja i da se i ono sa sve kućama i okolnim brdama sunovrati u prošlost i nestane sa lica zemlje.

Jedino što sija u Lijevoj Rijeci su spomenici partizanskim generalima. Podignuti su prije desetak godina i neka su tu gdje su. I oni su rasli u ovom kraju, sanjali svoje snove i u skladu sa svojim pogledom na svijet pokušali da ih ostvare. I oni kao da spašavaju ovo naselje da ne potone u bezumlje i zaumlje današnjeg sveopšteg besmisla. Ucrtana njihova imena, ali i stotine imena njihovih plemenika koji sredinom 19. vijeka krenuše na dalek put, put Srbije, da u pitomoj srbijanskoj ravnici potraže braću i kažu im da su još živi. Taj pohod nije se baš slavno završio, ali je slavna bila njihova želja da Srbiji i svim Srbima, pa i Cetinju, kažu da su Vasojevići Srbi i da čeznu za jedinstvom sa svojom braćom i da za to ne žale da i glavu daju ako treba. Na stotine tih imena čuvaju Lijevu Rijeku od zaborava i nestanka.

Ipak, na spisku tih imena nedostaje jedno ime. Tek sa njime čini se da bi Lijeva Rijeka zagrlila svoju braću, utonula u miran san, pa i ako treba nestala negdje u lavirintu prošlosti, gdje bi čekala da je Gospod vaskrsne i smjesti tamo gdje joj je i mjesto. A to ime je major Đorđije Lašić. Tek sa Lašićem pored sebe nekako bi i ovi partizanski generali dobili svoju pravu prirodu i mjesto koje im pripada. Tek kada pored zvijezde u Lijevoj Rijeci zasija i kokarda majora Đorđija Lašića i njegovih oficira onda će ovo mjesto ispuniti svoj zavet, staviti pečat na vasojevićku i srpsku slogu i uzletiti negdje gdje ljudi žive kao ljudi, a ne gdje se dijele i nakon više od sedam decenija osuđuju za ono što i nijesu uradili. Čini mi se da lik majora Lašića nekako lebdi nad Lijevom Rijekom i čeka da se neko sjeti da ga prizove i spusti u njegovo rodno selo (Kami) i na brda oko Lijeve Rijeke. 

Major Đorđije Lašić je generalštabni oficir Jugoslovenske kraljevske vojske i prvi je komandant svih četničkih odreda u Crnoj Gori. Ukaz o njegovom imenovanju potpisao je u ljeto 1941. godine lično pukovnik Dragoljub Mihailović. I prije tog imenovanja major Lašić je okupio kraljevske oficire iz ovoga kraja i sa njima je formirao grupu “Ljudi gvozdene ruke” koja je bila sjeme formiranja Ljevorečkog kraljevskog bataljona. Bataljon je čuvao Vasojeviće iz ovog kraja od Italijana, ali i  od upada i zločina komunista. Nadugo i naširoko bi nas odvela priča o svemu što se tih dana dešavalo u Lijevoj Rijeci, a ponajbolje je to opisao Milija Lašić, brat majora Lašića, u knjizi “Neprijatelji sa svih strana”. Major Lašić je u jednoj borbi sa partizanima u okolini Mateševa teško ranjen i do kraja života se od te rane nije nikada oporavio. Nastradao je u jednom od brojnih majskih bombardovanja Podgorice 1944. godine i sahranjen je na nekadašnjem groblju pored zidina crkve Svetog Đorđa u glavnom gradu. Njegov grob je bio jedan od razloga što su komunisti početkom pedesetih godina prošloga vijeka to groblje sravnili sa zemljom. Danas na tom mjestu postoji jedna humka sa krstom koja čuva sjećanje na to groblje gdje počiva i major Lašić. Prema svim ozbiljnim istorijskim i ostalim podacima major Lašić je bio neprikosnoveni vođa srpskih nacionalista iz Lijeve Rijeke i ostalih Vasojevića i za života je imao ogroman vojni, ali i lični ugled. Bez sumnje radi se o značajnoj istorijskoj ličnosti Vasojevića i njegovo ime zaslužuje da se nađe na nekom od natpisa u Lijevoj Rijeci. 

Na ovogodišnji badnji dan u jedinoj kafani u Lijevoj Rijeci pao je dogovor da se uradi što se može kako bi se sačuvalo ime majora Đorđija Lašića. U zaseoku Kami nalazi se ostaci kuće majora Lašića i ideja je da se na njenim zidovima ureže spomen ploča posvećena slavnom majoru i njegovoj vasojevićkoj vojsci. Oni koji su pokrenuli tu temu odlučni su da je realizuju, ali prije svega treba da pronađu žive potomke majora Lašića. Stariji kažu da ih ima i hvala Bogu da je tako, pa da uz njihovu pomoć i blagoslov uradimo ono što smo naumili i Lijevoj Rijeci vratimo junaka koji još još jedino nedostaje. 

Valjda zbog te priče nastala je u Lijevoj Rijeci i jedna pjesma posvećena mučenicima Jugoslovenske vojske u otadžbini iz ovog kraja, ali i širom srpskih zemalja. Ispjevao ju je naš plemenik Vladeta Đukić.

Nema Čiča, nema smrti, 

dok ideja tvoja prti usku,

usku stazu do slobode,

rodu svome, počuj rode.

Svevišnji te zavolio, 

sve si grehe iskupio, 

mučeniče iz predanja, 

radi Roda pokajanja. 

Smrti nema, nema groba,

ni Srbina nema roba,

nema smrti, smrt je ništa, 

pepeo i pepelišta. 

Pade li brate pored druma, 

da iz tebe nikne šuma, 

ili pade pored brata, 

da zaslužiš rajska vrata, 

u vrleti naše lomne, 

a za rane neprebolne. 

Tvoj će primjer u vjekove

pokretati sokolove, 

jer sad znaju nema smrti, 

đenaral im stazu prti. 

Svud su straže,

svud su straže đenerala Draže, 

da nam rane,

da nam rane od iskona blaže.