Lijepo ljeto 2020.

Piše: Nikola Malović

U početku kritikovan zbog toga što unosi humor u temu koja predstavlja tragediju prožetu strahom i užasom, Roberto Beninji, glumac i režiser, za film La vita è bella (Život je lijep, 1997) dobio je 3 Oskara i druge mnoge nagrade. Priča prati italijanskog Jevrejina, vlasnika knjižare, koji – koristeći plodnu maštu i optimističan pogled na svijet – uspijeva da svog malog sina izvede iz pakla nacističkog koncentracionog logora.

Divim se ljudima poput Beninjija, koji kroz život hode sa stajaćim osmijehom, ne stoga što su čuli za Njegoševu po kojoj ljepše stvari nema na svijetu nego lica punog veselosti, već zato što im optimizam proizilazi iz prirode, pa bio oko njih mir i blagostanje, ili pak bio rat.

Rat?

Si, čerto – rekli bi Italijani. Dakako.

Još se poljupci od srećne Nove 2020. nisu ni osušili, počeo je, ali stvarno, 21. vijek. I veliki rat.

Bio je on nevidljiv u početku, i mnoge je iznenadio, jer je došao kao lopov u noći, i ni po čemu nije nalikovao počecima prethodnih velikih ratova.

Svi koji su mislili da će Drugi svjetski rat da nalikuje Prvom, pogriješili su. Svi koji su mislili da će verzija 3.0 da nalikuje Drugom, pogriješili su više.

Osmislitelji aktuelnog rata uopšte ne žele da mu se zna redni broj. Traje, iako neobjavljen: ekonomski ubija nemilosrdno.

Za razliku od nas 7 milijardi i kusur stotina miliona mrava, množina iz male grupe što voli da nosi crvene cipele – vazda stoji nad digitalnim kartama i sve vrijeme promišlja kao busy little beas – uposlene pčele. Na planetu Zemlju gledaju odozgo kao bogovi s Olimpa, odjeveni u obuću od ljudske kože, moćni da zavire u svačije e-ime i prezime, okultni do mjere da tek što nisu fizički dočekali mesiju lično, veoma zli, i do neshvatljivih razmjera bogati.

Do neshvatljivih razmjera bogati.

Godine 2020. svijet smrtnika je nasilno podijeljen po još jednom osnovu – ne više samo po linijama vječitih sukoba: religijskim, rasnim, odnedavno i polnim, nego i po zdravstvenim. Nevidljivi neprijatelj zvani korona virus podijelio je, režiran, čovječanstvo na pola.

One koji vjeruju u zbunjujuće kaže i pričte okrenuo je protiv onih koji u to ne vjeruju, premda trovanje duha i tijela ničim ne spore.

Pazimo…

Početkom srećne Nove 2020. korona je još uvijek bila šišmiš-virus. Protokom vremena saznali smo svašta, kao i to da ako možemo da dobijemo grip, onda korona nije virus jer i studenti medicine na početku studija uče da organizam ne može da bude ophrvan dvama virusima istovremeno. Saznali smo i da snimak pluća oboljelog od kovida ujutru može da izgleda okej, a da već popodne novi snimak dokaže kako se pacijentu pluća deboto raspadaju.

S rukom na srcu, to medicini znani virusi ne rade.

To radi pakleni scenario. Udružen s naukom koja za pare dokazuje naručiocima što god njima treba.

Tokom srećne Nove 2020. naučili smo da ne postoje više samo tri stuba vlasti, zakonodavna, sudska i izvršna – nego i zdravstvena. Ruke, maske, distanca, ništa Vaskrs, ništa ljetovanje, ništa privreda, onlajn nastava, stanovi i gradovi koncentracioni logori, ništa nastavak liječenja, nema Sajma knjiga, može gužva u autobusima, ne može od pet popodne, ne može vikendom, može s kučićima, zabranjeno za penzionere, može u ludnicu, ne može na njivu bez maske, može Blek frajdej, može hiperinflacija globalnih vijesti („danas je od korona-virusa…), dvije naredne sedmice su ključne, nema svadbi, sprovodi u krugu porodice, nema Svetog Nikole… i tako do u beskraj.

A smrtnost? Ni čitav procenat. Vjerovatnoća da će smrtnost narasti na desetine posto ako se narod širom svijeta digne na ustanak u godinama što slijede i ako režiseri popizde, takođe je predviđena scenarijem.

Čeka li nas u 2021. godini kovid-21? Nemam pojma, niti me to na kraju lijepog ljeta 2020. više zanima. Znate zašto? Zato što Srbi u genetskom kodu imaju rečenicu: Samo ti, sine, radi svoj posao. Istina, tu je rečenicu izrekao Sv. Vukašin Jasenovački, ustaškom koljaču u uvo. Danas su druga vremena, pa onaj ko ti ubrizgava smrtonosni serum može biti Vlada, a u njoj prijatelj, kum ili pak brat rođeni.

U srećnoj Novoj 2020. godini, imaoci svijeta počeli su svakog dana da nam zabijaju po 12 eksera u glavu. To su činili zato da bismo u 2021. zabijanje samo 8 eksera svakog dana doživljavati kao izuzetnu milost. Vjerujem da nisam jedini koji misli da nam je suvišan i jedan ekser per capita. Ne dnevno, nego za života.

Ako nema povratka na staro „zbog korone“, ako i meni i prijateljima, i djeci kojekude, slijede u početku tek neobavezne western-vakcine koje će tako da se zovu samo po inerciji, a u suštini su aždaje što se komplikovanim sastavom umeću u gene i žderu sjeme našeg potomstva – zaista sam sklon da ovdje podvučem crtu i kažem kako sam proživio baš lijepo Ljeto 2020.

Po prvi put u životu sam se, s porodicom, intenzivno kupao u moru. Od juna do kraja septembra, a ne kao i obično na prste jedne ruke. Primorci u sezoni za more od posla obično nemaju kad.

Nametnute zabrane okrenule su nas jedne drugima, pa se u familiji čitalo, pričalo i rezimiralo. Nakon velikih odluka, sve ostale su male. Čitali smo između redova kako država danas služi tuđoj moći, a da je skrb o narodu okačila mačku o rep. Tokom Ljeta 2020. Brat pomorac se bio vratio s broda, pa smo ribu u početku, pa meso, pa onda opet ribu stavljali na gradele češće nego ikad, raznim povodima, uz dva dječja rođendana, rođenje novog djeteta, mojih pola vijeka, sa sve živim i zdravim roditeljima. Nemanje posla učinila nas je štedljivijima. Supruga i ja za godinu nismo kupili niti jedan odjevni predmet. Pravili smo izlete u planinu, pješke, i po prvi put u životu gledali Zaliv i otvoreno more bez i jednog plovila. Što jeste slika ekonomskog sloma.

Srećna Nova 2021?

Nemojmo da se ljubimo, mi stariji, tim povodom.

Najmanje zbog korone.

Neka se Novoj godini raduju djeca i zaljubljeni. Samo oni na to još imaju pravo.

I za sami kraj…

Ako smo nešto naučili iz filma Roberta Beninjija jeste da je život lijep uprkos svemu, ne samo tokom lokalnih i globalnih potresa, kad stradaju svi, i Jevreji, i Srbi, i pauci, i Vizigoti… nego je život tropolušo i kada po džepu prebiramo žute banke za lebac i mlijeko, makar bili zatočeni u Srbiji i Crnoj Gori – koja republika srpska plus, koja srpska teritorija minus…

Do kraja vremena muškarci i žene će se sjedinjavati, rađati djecu, i za sitne se šolde radovati unutar geopolitičkih rešetki. Na kraju, nije li Imre Kertes u romanu „Besudbinstvo“ rekao da mu je godina provedena u paklu Buhenvalda, uprkos logici, jedna od povlašćenijih u životu. Biće, što je paklu uprkos, odlučio da ostane živ. Možda je Beninji čitao nobelovca Kertresa prije negoli je iza naslova La vita è bella stavio tačku.

(Izvor: Pečat)