Lično: Mudroseri i dramoseri

Piše: Emilo Labudović

Kad bi neupućeni posmatrač sa strane crnogorsku stvarnost sagledavao samo po napisima dnevne štampe, informativnim, dokumentarnim i igranim emisijama Javnog, portalima i saopštenjima političkih aktera, u najmanju ruku (pod uslovom da sačuva zdrav razum) mogao bi da zaključi da se ili na sceni odigrava tragikomedija ili je zabasao u ludnicu. Jer, ako se izuzmu svakodnevna zbrajanja žrtava i oboljelih od korona virusa, čiji nas tragični bilansi jednako svrstavaju među gubitnike, na sceni je bespoštedni rat svih protiv svih. Rat u kojem je liniju fronta teško povući a često još teže razvrstati ko koga i zašto napada. A napada se iz sveg oružja, najčšće blatom, psovkama, ruženjem i podmetanjem.

U ratu u kojem je sve dozvoljeno, učesnici se ne biraju. Ustala je kuka i motika, izvršena je opšta mobilizacija, a na prvu liniju fronta istureni su trećepozivci. Izvučene iz naftalina, grinjom vremena nagrižene karikature bivših „čimbenika“ stare vlasti pozivaju se da svojim vještačkim vilicama ponovo prežvakavaju staru mantru o uspješnoj državnoj priči koja je, na njihovo zgražavanje, prekinuta smjenom vlasti. Odjeveni u toge eksperata za sve i svašta, svojim dodolisanjem u korist bivših, onako šaroliki i raspamećeni, djeluju više kao harlekini a ne kao savjet mudraca. Na nišanu im je sve, samo ukoliko se uklapa u opštu opšteg stradanja mile im države koja je definitivno pala u ruke osvjedočenim i vjekovnim dušmanima.

Osim lelekanja nad zlehudom sudbinom „male“, u svrhu dokazivanja kako su „došli divlji i protjerali pitome“ stalno se pokušava testirati proklamovani put nove vlasti. Kad ne prođe Srebrenica, onda je tu čestitka Srpskoj, kad utihne pomama oko opoziva ustašoidnog ambasadora Vlahovića i družine mu, onda se potrgne izbor direktora Instituta za javno zdravlje, i tako iz dana u dan. Propitivanje vlasti od strane opozicije je nešto što nije samo normalno već je izuzetno poželjno u svakoj demokratskoj državi. Ali, ono što nije ne samo normalno nego je van svake pameti i svjedoči o karakteru i stanju društvene svijesti ovog demokratskog novorođenčeta jeste to što su glavni „propitivači“ oni koji su, koliko do juče, svojim činjenjem i nečinjenjem, ovaj državni brod nasukali na hridine sa kojih će ga biti veoma teško vratiti na pučinu. Tako su ovih dana među najglasnijima Raško Konjević, decenijski (sa)učesnik Milove pohare Crne Gore, Damir Šehović, srpski glavosječa u obrazovanju i, naravno, nezaobilazni i neizbježni domobran(itelj) iz Kotora, Pura(n). Kao da ni prst nijesu umočili u kašu koju su nam kuvali i skuvali trideset godina, sada se sa pijedestala pravednika bacaju kamenjem na sve što znači makar i mali iskorak iz mraka i stranputice kojom su nas vodili. I sve podsjeća na naslov jedne od čuvenih drama ponojnog Miodraga Karadžića „Samo vi ajte, mi ćemo graktat i arlaukat“. Sadržinska analiza graktanja i arlaukanja bivših za tragovima sadašnjih, najjednostavnije bi ih podijelila u dvije kategorije: na mudrosere i dramosere, što bi rekao naš narod.

Mudroseri su one „pametnice„ koje sada (konačno) znaju šta i kako treba ali im se, eto, nije dalo da tu svoju mudrost otjelotvore svih ovih godina i Crnu Goru dovedu na mjesto koje joj po mogućnostima pripada. Zauzeti sopstvenim računima i džepovima, a sve pod zastavom i himnom „evropske“ Crne Gore, doveli su nas u najcrnji kut balkanskog budžaka. Sada bi da opet budu lučonoše i putovoditelji, sveci i žreci i spasioci davljenika kojeg su i nogama i rukama do grla svalili u blato siromaštva, zaduženosti, mržnje i podjela. Među njima, uz već pobrojane Raška i Damira, mada bi im trebalo dodati i sveznajuću Draginju, tu su i već osvjedočeni eksperti, kako domaći (Kostić, Drecun, Vujović, Adžić…) tako i pozvani (Janjić, Biserko, Čanak… ), koji svakodnevno mudroseraju i podučavaju neznavene djelatnike nove vlasti. Pravde radi, ogriješio bih se ako im ne bih pridodao i sveznajućeg Meda kojem se, ruku na srce, mora priznati da mnogo zna ali nikako da „ubode“ mjesto i vrijeme ispoljavanja svog (sve)znanja.

Druga kategorija graktača, kategorija dramosera po bojnosti ni najmanje ne zaostaje za prvom. To su oni koji svaki potez, svaku odluku, svaku promjenu i svaki korak nove vlasti pokušavaju predstaviti kao korak u klerikarno – fašistički, prosrpski, četnički, proruski i koznakoji sve ne ambis u koji „novi“ guraju Crnu Goru. Njihovo arlaukanje sa raznih adresa, povampirenje Krsta Zrnova, komitskih odreda, lovćenskih straža, potpomognuto Miraševim žalopojkama i prijetnjama strogogledajućeg Steva Vučinića, podsjeća na atmosferu u Njemačkoj uoči Velikog rata. Pobornici evropeizacije Crne Gore i njenog prevođenja u vode prozapadnih vrijednosti, bez ustezanja prizivaju tipično balkanski metod rešavanja istorijskih nesporazuma: šumu, krv i bratoubistvo. Da im ruke dosežu koliko i jezici, malo koji bi Srbin, vjernik Mitropolije i ministar nove Vlade zoru dočekao.

Srećom, u šumi je ovih dana snijeg i kiša, a dok gora ozeleni… Uzalud se nadaju i prizivaju „zlo proljeće“ kojih smo se kao narod dovoljno naživjeli. U toj atmosferi u kojoj se još uvijek osjeća vonj truleži starog a u kojoj su prozori provjetravanja tek otškrinuti, sasvim je prirodno da ovijani kriminalac i ubica postane „zvijezda“ društvenih mreža i da bude slavljen kao simbol. Da se „najveći sin našeg naroda“ koji je dobrom najviše zadužio sebe i svoju porodicu, i dalje ponaša kao da se ništa nije desilo i kao da mu tapiji na državu nije istekao rok trajanja.

„Svuda po svetu ima budala ali izgleda da je kod nas centrala“, zapisao je jednom mudri Ivo Andrić, proročanski anticipirajući vrijeme koje živimo. A, da je živ, pokojni Miodrag Karadžić bi sada sugurno zašiljio svoje britko satirično pero i napisao drugi dio svoje kultne drame i naslovio je „Samo vi grakćite i arlaučite a mi odosmo svojim putem“! I, mada kažu da je brodovima najsigurnije u luci, ovaj na kojem smo mora na pučinu, na talase i u oluje, jer je luka u kojoj je sada krcata potopljenim lađama našeg svekolikog života. Valja nama preko mora preći!