Lapot

Piše: Batrić Babović

Lapot je metoda ubijanja. U stara vremena kad starac ili starica onemoćaju, najrođeniji iz kuće povedu ih na lapot. Sve se uradi tako što se stavi hljeb na glavu, oči ostave otvorene, ili se pokriju, dok malj nevidljivom brzinom žuri ka poglavini koju pokriva hljeb. Jedan udarac rešava sve. Prelazak u vječnost za tren. Za roditelja. Za potomke neprolazna vječnost. I neprelazna za lapotistu na onu stranu Strašnog Suda. Tako je bilo nekad. Ne tako davno. A danas se sve promijenilo.

Danas je sve potpuno drugačije. Dok hodamo širokim hodnikom doma za stare koji obasjava neobična svjetlost, vodič nam pokazuje sobe. Ambijent je impresivan. Čiste posteljine, blistavi podovi, vedra i tmurna ostarala lica… Svi imaju kćeri, sinove, unuke i praunuke. Jedan od njih ima i čukunučad. Ne žale se na sudbinu. Na radnom stolu kutija za šah, igra “ ne ljuti se čovječe “ i par knjiga lagane beletristike. Na jednom od kreveta leži staro Jevanđelje poderanih korica. Na nekoliko damara od njega “ Deset božjih zapovesti “ sv. vladike Nikolaja. Čitaju ih sva trojica. Cimeri. Korisnici doma za stare. Ne pitamo ih za godine. Ni koliko im često dolaze potomci. Jedan od njih koji cijelo vrijeme zuri kroz prozor i prazno gleda u etar koji polako gasi dnevnu svjetlost, mom saputniku dade papir na kome piše poduži sadržaj. „Objavite ovo u ime nas trojice“ reče tihim glasom. Prećutasmo tišinu sekunda dugu nekoliko vjekova. Klimnusmo glavama i u jedan glas rekosmo: „Hoćemo,objavićemo“.

Dok smo otvarali hartiju, prepoznali smo riječi koje smo dobili ljubaznošću našeg vodiča preko poruke, putem mobilnog telefona. Radi se o misli jednog rumunskog sveštenika koja glasi: „Ne pritiskaj sebe prošlošću, ona više ne postoji- ni dobra ni loša. Ne žali za izgubljenom mladosti, ne tuguj za propuštenim prilikama, za stvarima koje nisi uradio, za riječi koje nisi rekao-pusti, zaboravi. Nema prošlosti. Nema ni budućnosti. Ovdje sam samo jednom. Živi sada. Voli danas. Raduj se onima koji su pored tebe. Ne miješaj se u tuđi život, jer ni tvoj jučerašnji život više nije tvoj. Možeš se utopiti u prošlosti, izgubiti u budućnosti, propustiti pored sebe radost, ljubav i ljepotu koje vrebaju i čekaju da ih uzmeš kao najsnažniji blagoslov“. Ostali smo nijemi nakon čitanja u sebi. Pomislili smo da li poruke opominju sinove i kćeri ova tri divna starca makar preko ekrana mobilnih telefona? Dok smo odlazili iz doma, nismo ni pomišljali šta je tajna ovog prolaznog života. Još nismo ni saznali tu čudesnu riječ. Ali sa sigurnošću znamo da lapot uzima danak. A na drugoj strani tvrda vjera i velika ljubav izmiču mu se za dlaku. Do selidbe u Viši Svijet. Pitali smo sebe i jedan drugog kad smo se rastali sa vodičem, da li potomci misle na svoju dušu, na dan poslije odlaska oca i majke sa ovog svijeta?

Preci su na hartiji i telefonskoj poruci kazali svoje. Izgleda i Božje, ako bilo ko od ozloputalih i slijepih potomaka, želi da čuje i vidi dubinama okamenjenih srca, vapaj onih koji su ih uveli u tajne ovog svijeta radi pripreme za Život Vječni ! Krug se nikad ne zatvara!