Laku noć Budvo

Jedna ,,izmišljena priča“

Nekada davno kada je sredinom osamdesetih u Budvi zakoračio karavan realnih iluzija, mašte i prava na slobodu izbora, kada se Šekspir odjednom našao u zemlji zaboravljenih Feničana i Sofoklea kao u sred vlastitog Tit Andronika, kao prethodnica i simbol sve te veličanstvene pozorišne imaginacije – koračao je mrzovoljni Ričard III zastrašujuće ponavljajući riječi koje još od 1485. sa Bosvortskog polja ječe i zavijajući prijete i ulicama ovog Kadmovog grada: ,,Dajem kraljevstvo za konja!“.

Mase sledbenika umjetnosti su starim neizgrađenim ulicama, u potpunom mraku, do kasno iza ponoći, koračale za ovim zavisnikom od Krune koji je pred sobom uklanjao svakog ko bi mu stao na put ili se to njemu samo učinilo. I to su pamtili, prepričavali, ukrašavali, ni ne sluteći da je u toj Šekspirovoj drami odavno utaknut i njihov život i da je samo pitanje trenutka kada će se u tim istim, sada građevinski obnovljenim ulicama, sresti sa sopstvenim životom i vlastitim Gospodarom.

Tu na ulazu kroz Velja vrata u bašti jednog hotela imenom gradića iz Dakote ili Ilionisa  – ,,Astoria“,  gdje On sa pomiješanim osjećanjem gleda na svoj nekadašnji apartman na vrhu čuvene Avale (čije je vlasnike upravo On lično doveo preko presude svoje sestre, Zorana iz knjige Sisojeva i nekadašnjeg vozača kombija u, već  odavno ugašenom, ,,Montenegro Ekspresu“, a inače ,,specijalisti“ za ruske tajkune i yachting parties na Deripaskinoj jahti ili nekoj manjoj u blizini), za razliku od pomalo romantičnih vremena i realnosti otvorenijoj slovenskom zajedništvu, danas se na tečnom alblanskom sve više može čuti da je Milo ,,car“ i ,,predsjednik Balkana“.

Čak ako je On imao i očigledne primjese koruptivnosti, poput Deripaskine kupovine zemlje u selu Krimovica u Donjem Grblju, gdje je za istu zemlju opština dobijala i do deset puta manju cijenu od one koju je na istom prostoru ovaj Rus plaćao fizičkim licima (neki kažu da je opština Kotor tako oštećena za više od 50 miliona evra i da je to kojim slučajem bilo bliže Budvi, a ne kumu Familije,  predmet bi već odavno bio u seriji „organizavane kriminalne grupe“), danas je duž ulica Budve On vlasnik svega što se može kupiti i prodati.

Dok On u rezidenciji starih Karađorđevića, kao na svom vlastitom imanju, u hladovini i društvu svog Panča Vile iz zemlje Grka i služenja Restisima, kao za sebe, kao da se bodri ili pred sobom ponavlja svoj tajni manifest – nečujno izgovara: ,,Dajem Srbe za kraljevstvo!“.

,,Sve dajem, ali posebno njih! Ugrožavaju poredak, zastupaju velikosroske interese i hoće sa ovim u mantijama da nametnu Boga. Kao da meni treba neki drugi Bog osim mene samog! Vidite kako je danas sve mirno ovdje u Budvi – nema Marovića, ali ima Tačija i Haradinaja. Svetozar je tu mutio po Budvi, a sada je sve lijepo u Hašimovim rukama. I tamo gdje je bio nekad dječji vrtić – ovaj albanski novi Porto biće najjači i i najupotrebljiviji. Ne znam da li je tu i onaj Lazović – Svetov predsjednik DPS-a?! Nešto je on tu mijenjao zemlju. Sumnjivo… Ali, Tači je to sve umirio. Nema bez Albanaca, njima možeš vjerovati, a ne ovima sa južne pruge“, ličilo je to na ispovijest jednog modernog Ričarda.

Ričarda koji je ,,sofisticiraniji“, onog koji ne čita Šekspira, ne sluša Roligstonse, ne ide u crkvu, već onog koji stvara istoriju u kojoj će i Budva uskoro postati albanska rezidencija sa pentahausom za Mila na vrhu svega, dok njegove pristalice glasaju za njega iz straha, iz razloga posla ili zato što nemaju za koga drugo.

I danas se u Budvi odršava Grad teatar kojeg skoro više niko i ne primjećuje. Ovo je doba rijalitija i stvarnog života u kojem su svi glumci – osim jednog. On je režiser, producent, glavni glumac, a ostali su statisti i to prolazni dok mu ne zasmetaju. Mirdita čuje se Budvom, dok Barjaktarevićka u hladu jedne tarase vježba za večerašnji nastup.

Kažu: ,,Doći će Milo sa Tačijem“. Laku noć, Budvo…

Pročitajte još:

Savjetnik