Labudović: Oprosti nam, Vidovdane!

Piše: Emilo Labudović

Kad smo bili narod i kad su se stvarali ime i država, veliki ljudi su živjeli u malim kućama. A onda su mali ljudi zaposjeli velike kuće, i sve je otišlo u… Honduras.
Iz velikih kuća, obasjanih šarenim lampionima i ispunjenim „lujevima“, ne nazire se tama koja nas je opasala i ne vidi se koliko smo postali mali. I kao pojedinci, i kao narod. A juče je bio dan koji je mjera svih naših dana. Kako ovih, tako prošlih i budućih. Dan u koji je, reče neko, stala vječnost, prema kojoj se ovaj bogomdarovani tren koji živimo čini tek kao bljesak i treptaj sna.
Vidovdan je juče svjedočio da ga nijesmo dostojni. Da smo, i pored svih naših velikih kuća i palata, suviše mali ne samo da mu dosegnemo visinu već ni da mu stanemo u sjenku. Jer, samo su mali ljudi i mali narod mogli da na ovaj dan Lazarevoj i Miloševoj glavi pridodaju i Slobodanovu, i ostanu zapisani kao jedini koji su prodali svoju najskuplju glavu. Samo mali narod i mali ljudi iz velikih kuća mogu da jurnu na brata, da mu iskopaju oko i otsijeku desnicu, kako bi ih pogledali i potapšali po ramenu dojučerašnji krvnici. Samo mali narod i mali ljudi iz velikih kuća mogu da pogaze sopstveno dostojanstvo i viševjekovnog brata žrtvuju za jednog „zelenog“ čovječuljka koji svih ovih dana tuđim k..cem mlati gloginje i zajebava čitav svijet.
Iz velikih kuća, obasjanih lampionima lažnog sjaja, ne vidi se Nebo. Iz velikih kuća, mali ljudi koji puze i leže u svojim „lujevima“, ne mogu da dosegnu ni zvijezde ni vječnost. I ni na kraj pameti im nije da svoje ovozemaljsko, raskošno a nezasluženo, sjajno a oteto, carstvo, malo taman koliko i oni sami i njihove kugom zaražene duše, zamijene onim vječnim, nemjerljivim. Jer za tako nešto potrebni su veliki ljudi, a oni ne žive u velikim kućama.
Vidovdan je, dan koji traje sve dane i sve godine, ali njega nema u kalendarima malih ljudi u velikim kućama. U njihovim jučerašnjim orgijanjima i iživljavanjima nije se čuo vapaj Gračanice, plač Majke Jugovića, ni Lazareva kletva. Kalendari malih ljudi počinju i završavaju njima i zato tu nema mjesta Kosovskom boju koji nikad nije završen i traži nove Lazare i Obiliće, dok se svuda okolo roje Brankovići. Potijesno je u tim njihovim ovovremenim „čitankama“ i Gavrilu Principu i svim „principima“ časti i obraza bez čega se ne ide naprijed već samo puzi u smrdljivoj kaljuzi sopstvenog izmeta.
Na koga se juče, a na dan svete žrtve, svetog pokajanja i svetog okajanja, jurišalo beogradskim ulicama? Ko je kome juče bio dušmanin? Je li ono ta mladost koja treba da naslijedi Srbiju? Koju i kakvu? Onu Obilića, Principovu, Srbiju majora Gavrilovića, Srbiju Milunke Savić, generala Mladića i Lazarevića? Srbiju Peđe Leovca koji, iako neupisan u njene knjige rođenih, zauvijek se upisa u njenu nebesku i večnu knjigu? Treba li da Srbiju naslijede poslednje „poturice“ i moralni naslednici Vuka Brankovića i Vuka Draškovića: lažljiva Marinika Tepić ili onaj izrod i odrod naše krvi, Dragan Đilas? Ako je tako, ako su oni, sa sve onim jučerašnjim jurišnicima, budućnost Srbije – bolje da je nema!
Ali neka, svako je vrijeme – za vremena. I ovo naše, malo i nedostojno, će proći. Doći će drugi, bolji, ljepši, pametniji i – veći. Pioniri novog doba iz Pionirskog i drugih „parkova“ širom Srbije. Vratiće se izvoru, čistom i ljekovitom, i napojiti se istinom, hrabrošću i čašću. Biće još dana dostojnih Vidovdana i onoga šta on znači. Do tada… dogodine u Prizrenu, pa kad god da to bude.
A danas – oprosti nam, Vidovdane!