„KUD Idijoti“ – bolje izdati knjigu nego prijatelja

Momci odrasli pored pulskog brodogradilišta „Uljanik“, fascinirani „Ramonsima“ početkom osamdesetih prave svoj bend. Postave se mijenjaju do 1985. kada dva radnika „Uljanika“, noćni čuvar ustanove za psihijatrijske bolesnike i zaljubljenik u brodove postaju stalna postava „KUD Idijota“.

Sale Veruda, Tusta, Ptica i dr Fric prave grupu koja će domaći pank zauvijek obilježiti svojim rifovima. Bili su to momci iz radničkih porodica, visprenih umova i oštrih jezika, koji nisu imali ni za martinke.

Bivši basista benda Nenad Marjanović, poznatiji kao dr Fric, kaže da su umjesto martinki nosili radničke cipele koje su nosili radnici brodogradilišta „Uljanik“.

„One jesu kao fingirale neke marke, ali to su zapravo bile masivne cipele iz ‘Uljanika’. Prve martinke smo kupili tek polovinom devedesetih“, kaže Fric.

Dodaje da njima u to vrijeme i nije bila toliko bitna ikonografija koja je pratila pankere, koliko muzika na kojoj su predano radili.

Petar Janjatović, muzički novinar, objašnjava da je na snazi bila parola „sam svoj majstor“:

„Sve ono što oni nisu mogli da imaju, što se kuvalo u Londonu, sami su kreirali i postali su popularni u tadašnjoj Jugoslaviji.“

Političar Željko Tomić, kako ga u svojoj knjizi dr Fric zove – prvi fan „KUD Idijota“ u Srbiji, kaže da je grupa nastala kada je u Jugoslaviji pank posustajao.

„Oni su se pojavili sa dobrim melodijama, gitarama i napravili su odmah na početku mnogo hitova. Baš mnogo. Taj prvi udar bio je veoma jak“, rekao je Tomić.

Omladinski festival u Subotici, na kome su pobijedili 1987, otvorio je „KUD Idijotima“ vrata domaćih i stranih klubova. Ostali su vjerni svom zvuku, kada su mnogi noću svirali ono što turisti traže, a danju vježbali rok.

Dr Fric objašnjava da je nije bilo moguće prodati se. Jer da su pokušavali nešto drugo, to ne bi bio pank:

„Nismo se prodali jer to ne bi bila ta priča poslije 20 godina. Bili bismo nebitni kao i druga masa koja je nešto odsvirala. Zbog stava zbog garda, nekompromitiranosti i dosljednosti i danas možemo pričati o bendu.“

Tomić objašnjava da su „KUD Idijoti“ jednostavno bili nepotkupljivi i da su tjerali po svome:

„Da im daš bolja radna mjesta, njima to ne znači ništa. Oni su potekli iz ‘Uljanika’ i znaju šta je licemjerje struktura i klasa, sa kim imaju posla.“

Jedna od pjesama sa prvog albuma je obrada koja je postala veoma popularna. Riječ je o partizanskoj pjesmi O, bela ćao. Ona je bila logičan omaž njihovom antifašističkom opredjeljenju.

Druga obrada, radnička, Bandijera rosa, bila je izraz podrške ljevici i donijela im je slavu, ali i prve probleme.

Na festivalu u Italiji zbog nje je izbila ozbiljna tuča, a potom i međunarodni incident.

Fric objašnjava da su 1987. na festivalu u Ređo Kalabriji svirali kao predstavnici SFRJ i da im je menadžer savjetovao da na kraju otpjevaju tu pjesmu, jer je publika tražila još: „Oni su se poubijali i počeli da se tuku daskama, letvama. Dvije suprostavljene strane na koncertu, ljevičari i desničari i to je bio moj prvi dodir sa nečim takvim, da se neko može potući radi politike na terenu“.

Kasnije je kulturni ataše SFRJ pisao protestnu notu što je samo donijelo više međunarodne slave ovom bendu.

Janjatović kaže da su ove dvije obrade veoma bitne za karijeru „KUD Idijota“: „Rosu su svirali ‘Pankrti’, ali je pjevač te grupe rekao: „Mi sviramo pank, a živimo pop. ‘KUD Idijoti“ sviraju pank i žive pank“.

A živjeti pank, značilo je ostati svoj i ratnih devedesetih. Stavovi za koje su se zalagali  „KUD Idijoti“ bili su dobrodošli u to vrijeme u Istri. Ali, kritika režima i antiratne poruke zatvarale su im vrata mnogih klubova u drugim djelovima Hrvatske.

Dr Fric se sjeća da su medijski bili marginalizovani. Jer je država potpuno ignorisala ono što su radili: „Tako se stvorio kontrateg. Dešavalo se potpuno suprotno. U Zagrebu smo mogli zalijepiti dva plakata i da dođe 1.000 ljudi bez problema na koncert“.

Željko Tomić kaže da su oni jedan od rijetih bendova koji je otvoreno kritikovao vlast koja je bila ratna: „Tuđman je bio ratni vladar i oni su to kritikovali na svom terenu, kao što smo i mi Miloševića kritikovali na svoj način. To su te dodirne tačke“.

Janjatović kaže da su oni devedesetih izoštrili svoj politički stav i bili jedan od rijetkih hrvatskih opozicionih bendova : „Samim tim su trpjeli sankcije u Hrvatskoj, svirali su sa srpskim bendovima u Sloveniji što je Hrvatskoj glazbenoj uniji bio prst u oko“.

Fric je ispričao da je na jednom koncertu u Zagrebu trećina publike bila policija u civilu: „Kako smo to shvatili? Obukli su majice ‘Iron maiden’“ !

Jedan od prvih muzičara koji poslije rata dolaze u Hrvatsku iz Jugoslavije bio je Rambo Amadeus. Krajnje nenadano 1998. na koncertu u Puli, dolazi do sukoba između muzičara dvije zemlje. I to zbog petokrake.

Dr Fric objašnjava da Rambo nije htio da nastupa ispod petokrake koja se nalazi na logotipu „KUD Idijota“: „On je pružao otpor režimu Slobodana Miloševića. Nama je taj isti simbol imao drugu dimenziju, borili smo se njome protiv sistema u svojoj zemlji. Skoro smo se potukli oko toga. Jer meni nije Tuđman skinuo petokraku, pa neće ni jedan Rambo Amadeus“.

Rambo Amadeus je nekoliko godina kasnije na tribjutu „KUD Idijotima“, na kome su mnoge grupe svirale obrade njihovih pjesama, Bandjera rosu otpjevao sa crkvenim horom u Boki Kotorskoj.

„KUD Idijoti“ su bili prvi muzičari iz Hrvatske koji su svirali u Jugoslaviji poslije Petooktobarskih promena. Svirali su potom godinama širom Srbije po raznim festivalima i dvoranama.

Janjatović kaže da „KUD Idijotima“ rat nije smetao u odrastanju: „U Srbiji su oni bili popularni i prije rata, ali to što su radili tokom devedestih i što nisu mogli da sviraju u Srbiji od njih je stvorilo heroje. Piratska scena je omogućavala da sve što oni naprave brzo stigne do njihove publike u Srbiji“.

Jedan „idijot“, Dr Fric, viđen je nedavno i na protestima u Beogradu. Kaže da se tu našao slučajno, da ne zna mnogo o političkim zbivanjima u Srbiji, ali da ga je jedna stvar prilično emotivno dodirnula:

„Čuo sam mnogo naših pjesama na protestu. Osjećaj je bio nevjerovatan. Kao kad me pitate kada sam kupio prve martinke“.

Fric kaže da se u jednom momentu i rasplakao: „Nas četiri čobančića iz Pule, bez ikakve predispozicije da postanemo neko i nešto u muzici i doživiš da pjesme koje smo radili kod mene u podrumu, neko danas pušta na protestima. Osjećaš se nakako u najmanju ruku ponosno, suze izbiju, nema tu emocije. Shvatio sam da imam suze u očima. Procurilo je iz mene“.

Ljevičar iz Hrvatske koji plače u centru Beograda, je za one koji poznaju ovaj bend potpuno logičan kudidijotski čin.

Željko Tomić „KUD Idijote“ opisuje kao neisfolirane i pune života: „Ono što mi se posebno dopalo je to što se pojavljivalo se nasilje, droga i drugi ekstremi, a oni su bili van toga. Mi smo se družili čistog mozga. To su ljudi koji su čitali, pratili muzičku scenu širom svijeta. Imalo se šta sa njima porazgovarati“.

U vječitoj borbi protiv socijalnih nepravdi njihove pjesme i 30 godina kasnije imaju isti smisao i snagu. Dr Fric kaže da antifašizam danas ima smisao nove vrste, koju predstavlja pjevač grupe „Tusta“:

 „Otpor je neophodan, jer je fašizacija društva je ogromna. Ja dolazim iz Istre, sa teroitorije gdje je duboka tradicija antifašizma. Moja porodica ima jaku antifašističku komponentu i što se nas tiče antifašizam nema altrenativu. Treba se boriti protiv novih oblika fašizma koji je kod nas sofisticran i dominantan“.

Dr Fric kaže da se bori za ljevicu koja bi obezbijedila minimum socijalne pravde, osjećaj za starije, djecu, hendikepirane: „Ljevica je danas u Hrvatskoj uglavnom salonska, kao i u Evropi uostalom“.

Dr Fric ovih dana u Srbiji promoviše knjigu „Moj život sa idi(j)otima“.

Frontmen grupe „Tusta“ umro je 2012. i grupa od tada definitivno ne postoji. Kažu, nisu se rastali u ljubavi. Ali kao i sve velike ljubavi iza sebe i ova je ostavili strast i duboko poštovanje okoline.

Izvor: RTS

Pročitajte još:

(VIDEO) Da li će Đukanović u Nikšiću ponoviti: Bestidno je plašiti Crnu Goru srpstvom