Kuća za kukavičje jaje (Drugi čin)

Piše: Ranko Rajković

Prateći sudbinu kuće poslije neuspjelog državnog udara došao sam i do novih, metaforičnih stranica istorije. U kući koja je godinama bila pusta, da bi se u toku izborne noći pretvorila u skladište naoružanja za potrebe državnog udara, sada se nalazi dječji vrtić. Dječji vrtić nosi ime “Pinokio”

Kada sam preko TV-a saznao da je Specijalno Državno Tužilaštvo iznajmilo kuću za potrebe državnog udara, kuću sam vidio u novom, poetsko herojskom svijetlu. Istorijski događaji inspirišu. Pobuđuju kreativnost i interpretacije.

Književni nemir me je natjerao da se izrazim u stihu o dvijehiljadešesnaestoj godini, godini čuvenog državnog udara i o kući odakle se trebalo krenuti u sprovođenje državnog udara. Namjera mi je bila da napišem ono što se naziva angažovanom poezijom. Stihove sam posvetio kući iz moga komšiluka. Sto puta sam prošao pored nje i sto puta razmislio o njenom zapuštenom dvorištu i poljoprivrednim alatkama prekrivenim rđom i paučinom.

Događaji su me povukli ka filmu Bernarda Bertolučija Hiljadudevetstota (Millenovecento, Dvadeseti vijek) zbog čega sam poetski izraz odnosno pjesmu naslovio Dvijehiljadešesnaesta. Iako je za suštinu onoga o čemu pišem poetski izraz potpuno nebitan ipak ga prilažem uz tekst kao prvi dio priče o kući.

Prateći sudbinu kuće poslije neuspjelog državnog udara došao sam i do novih, metaforičnih stranica istorije. U kući koja je godinama bila pusta, da bi se u toku izborne noći pretvorila u skladište naoružanja za potrebe državnog udara, sada se nalazi dječji vrtić. Dječji vrtić nosi ime “Pinokio”.

Ime vrtića je osvetlalo obraz kući. Ime je i simbolično i pravedno imajući u vidu sve one podmetačine i laži koje su kuću pratile. Poznato je na što upućuje Pinokijev nos. Lijepo mi je proći pored “Pinokia” kako se sada zove kuća iz mog komšiluka jer me na simpatičan način podsjeća na ono što je bilo pripremljeno da se u kući desi a desilo se nije.

Na tabli vrtića “Pinokio” Pinokio je naslikan sa baš velikim nosem. Prethodni život kuće je “Pinokiu” produžio nos. Ako ste zaboravili Pinokio je simpatičan lik kome nos raste svaki put kada izgovori neku laž.

Čini mi se da se sa “Pinokiom” zatvorio krug laži na ovom mjestu. Koliko je još Pinokia oko nas Bog sami zna.

Nedužna kuća iz komšiluka pretvorila se u snažnu metaforu naše savremene istorije. Kuća pokazuje što je sve spremna uraditi apsolutistička vlast da zaustavi pokrenute društvene promjene. Da su laži značajni dio istorije potvrđuje se na neočekivanim mjestima.

Ko je zainteresovan može pročitati poetski izvještaj o državnom udaru iz Dvijehiljadešesnaeste. Naravno poezija ne može imati ništa sa sudskim postupkom. Zato je ne treba čitati i analizirati kroz optiku podržavaoca ili protivnika teorije o državnom udaru. Dovoljno je prihvatiti pjesmu “Dvijehiljadešesnaesta” kao doživljaj jednog istorijskog događaja viđenog iz prikrajka okom jednog slučajnog svjedoka savremene istorije iz njenog neposrednog komšiluka.

DVIJEHILJADEŠESNAESTA
U mom kraju
Kuća zapuštenog dvorišta
Dom je zarđalom srpu
Što godinama travu okusio nije
I okaljenim, željeznim glavama
Pljosnatim, rilatim, nosatim,
Oštrim, zubčastim, rogatim,
Koja u tami iza vrata
Na izduženim, tvrdo zaobljenim tijelima
Paučinom premreženi
Samotno i u muku
Čekaju žuljevitu ruku
Da ih prihvati, dlanom obujmi
Iznese na korovom obraslu njivu, ledinu, pustopoljinu
Razmahne se sa njima kao na plesu
Veselo
Uz škripu, uzdahe, nabreklu venu
Crvenu podlakticu
I znojem orošeno čelo

Pred televizorom
Usred noći
Sklupčanog u svom domu
Muči me dilema
Da li pod odsjajem mjesečevog srpa
U susjednoj, usnuloj kući
Na Starom aerodromu
Uistinu zlo drijema
Da li su iz nje kao što na vijestima kažu
Plotuni trebali pući
Državu izgoreti
Narod desetkovati
Ili nas sa ekrana masno lažu
Po ko zna koji put
Patrioti po podlostima prepoznati
Tvrdeći da u kući ne čame
Zapostavljeni poljoprivredni alati
Već da ta gola i kruta
Drveno željezna tijela
Sa kojima je Bernardo Bertoluči
Na poljima Emilija Romanje
Otpočeo svoju “Hiljadudevetstotu”
Nijesu nevino, tek tako odgurnuta
Već predstavljaju ništa manje
Do kliku zlikovaca i izdajnika
Spremnih da iz brolga svoga
U trenu krenu
Na zemlju zakorovljenu
Rastresu joj utrobu rodno umrtvljenu
Izmaknu kontroli kućnog nadžornika
Poremete san velikog Zemljoposjednika

Riječi spikera podrhtavaju u stomaku
Pred očima titraju likovi zavjereničke kamarile
Ašovi, krampovi, grabulje, vile
Kose, motike suncem spržene
Znojem natopljene kože i tkanine
Potvrđuju glasine
O sjenkama neljudskog porijekla
Optuženim
U noći zlatne mjesečine
Za pobunu protiv naše zaparložene otadžbine.

Izvor: Žurnal