Kuća bezumnika

Piše: Emilo Labudović

Za knjigu poezije „Kuće beskućnika“, nagrađenu Trinaestojulskom nagradom, još se, navodno, pouzdano ne zna ima li je ili je nema, je li još u štampi ili je već obavijena mirisom olova i štamparske boje.

A i ako je ima, je li u registar Narodne biblioteke zavedena pod ovim ili onim brojem? Jedino što je u ovom trenutku bez dileme u vezi sa ovom njigom je to da je – tužena. I to ne samo ovim „običnim“ sudovma, nego i najvišoj sudskoj instanci u državi – Ustavnom sudu!?
Njen progon i anatemisanje od strane kvaziintelektualnih i kvazikulturnih krugova i asocijacija Crne Gore, korova (u svakom značenju te riječi) zaostalog još iz vremena DPS strahovlade, poprimilo je obilježja šizofrene histerije. Čak se i onaj naučni genije, koji nikako da se ostvari u političkoj sferi, srozao na nivo Danila Marunovića i kompanije mu, pa presavio tabak. Genije u svojoj oblasti svakako jeste, ali čisto sumnjam da je skorije pročitao neku knjigu poezije. „Kuće beskućnika“ sigurno nije, jer da jeste pisao bi književnu kritiku a ne predstavku Ustavnom.

I nije problem samo u tome što je nije pročitao on, nije je (pro)čitao ni jedan od ove uskomešane i poavetale družine koja joj o glavi i o „statusu nagrađene“ radi. Ali, njima to ni najmanje ne smeta, jer čim su joj „pročitali“ autora – pročitali su i nju. Od korice do korice, mada nijesu mrdnuli dalje od impresuma. A autor – Srbin! Usred Crne Gore nekom Srbinu nagrada, državna, i to ona najveća!? Skadal!!! Ako to ne stigne do Strazbura, neće ništa drugo.
Priznajem, knjigu još nijesam pročitao, ali i da jesam ne smatram sebe dovoljno potkovanim da branim njenu estetiku. Ali, branim njeno i pravo njenog autora da budu nagrađeni. Tim prije što mnoge laureate nagrađene prije Bećira dalje od porodičnog kruga malo ko poznaje. A što se estetskih dometa knjige i njene opavdanosti da bude vrednovana Trinaestojulskom tiče, naslanjam svoj sud i vjeru na činjenicu da je u Žiriju bio jedan Želidrag Nikčević, dokazani poznavalac literature, čovjek toliko pošten prema njenim vrijednostima da ni sebe ne bi nagradio iz bilo kojeg, pogotovo ne političkog, razloga i prosuđivanja.
I dok sudovi (budibogsnama) ne presude literaturi (podsjeća li vas ovo na one prokazane knjige i autore iz doba komunističkog jednoumlja) više sam nego ubijeđen da je prašina koja se digla oko „Kuća beskućnika“ veća potvrda njene estetske i svake druge vrijednosti i od same nagrade.
A autoru najtoplije preporučujem da mu sledeća knjiga bude naslovljena kao „Kuća bezumnika“ jer će mu za nju biti dovoljno samo da se osvrne oko sebe.